Hrvatski su odbojkaši jučerašnji dan proveli na putu iz Tallinna prema jugu. Ne doma baš, ne toliko južno, srećom. Nakon Estonije i okončanog prvog dijela u kojem su skupinu završili na trećem mjestu (iza Francuske i Njemačke), Zaninijevi su izabranici od sada u češkoj Ostravi. Ondje ih čeka sljedećeg ponedjeljka, u osmini finala momčad zapadnih nam susjeda, Slovenija.
- Nismo počeli dobro Europsko prvenstvo, mislim tu na našu utakmicu protiv Njemačke. To nije bio naš dan, a onda je malo kasnije slijedio olimpijski pobjednik, Francuska. Međutim, od tog trenutka maksimalno smo se usredotočili na uspjeh, a to je značilo pobijediti dalja Estoniju i Slovačku. Tu smo dali sve od sebe - zbori Timofej Žukovski.
- Izrazito sam zadovoljan, sretan. To nam je prije Europskog prvenstva i bio glavni cilj. Proći skupinu. Naporno smo radili za to. Mislim da smo zaslužili ovaj uspjeh.
Najveći poen u karijeri
Makar, mora se priznati, opasno su naši igrači “visjeli” u pretposljednjem nastupu u skupini, protiv domaćina Estonije koja je vodila 2-0 u setovima.
- Atmosfera u dvorani je bila perfektna, što je bilo za očekivati. Znam samo da sam se trudio maksimalno biti na svakoj lopti. Predaja nije dolazila u obzir, ni meni, ni suigračima. Bila je to odlična utakmica.
U tom susretu je Žukovski bio autor možda i najspektakulanijeg poena na cijelom ovom EP, što uostalom stoji i na službenim mrežnim stranicama CEV (Europskog odbojkaškog saveza). Kod 19:12 za Hrvatsku, Žukovski je požrtvovno krenuo za loptom i izvan terena, i to skočivši preko TV snimatelja!?
- Ha, ha, vjerojatno mi je to najveći poen u karijeri. Međutim, moram se i ovim putem ispričati kamermanu jer sam ga ipak malo zakačio u žaru borbe, skoku za loptom. Nadam se da ga nisam ozlijedio odnosno da mu nije ostala bol iza toga.
Naime, snimatelj koji je sjedio na stolici se zajedno s njim i kamerom na ramenu strovalio na leđa.
- Da, ali taj poen jer spasio sam loptu, on nam je ulio toliko još dodatnog samopouzdanja - prisjeća se danas Žukovski, hrvatski kapetan, a inače dečko iz Minska koji je kao dijete, u dobi sa 7 godina došao s roditeljima u Hrvatsku.
- Kao kapetan nikada ne vičem, ne urlam na suigrače. Nastojim biti smiren. U redu. kada vidim na utakmici, ma i na treningu samo da se netko ne trudi, ne daje maksimum, tada reagiram kako bi ga motivirao, kako bi doprinio najviše moguće momčadi. U tom pogledu.
Preskače sve za Hrvatsku
Cima, kako ga zovu suigrači je u Hrvatsku došao i opet u biti zaslugom ili kroz odbojku. Oboje roditelja su mu liječnici, te su kao takvi radili i za HAOK Mladost po dolasku u Zagreb. Tu je mali Cima odrastao, u Odbojkaškom domu Bojan Stranić. Tu se zaljubio u odbojku.
- Bio sam stvarno klinjo kada smo došli u Hrvatsku. Nisam znao ni jezik, ali odmah su me otac i majka upisali redovan razred škole u Zagrebu i tako sam i jezik svladao. Ne mogu reći, bilo je i malo teško u početku, ali takav je život. Međutim, sretan sam što smo se preselili u Hrvatsku, ova mi je zemlja toliko toga dala - veli Cima.
Dijete liječnika, sada kapetan Hrvatske, za boje ove zemlje preskače i TV snimatelje u Estoniji i donosi bodove Lijepoj našoj.