Ivan Jurić, Luka Bumbak, Josip Šandrk i Davor Rokavec u nedjelju su u Budimpešti osvojili drugo svjetsko zlato na pijesku. Rokavec je prvo u Cadizu osvojio kao igrač, a drugo u Budimpešti kao izbornik.
Ivan Jurić izabran je za MVP-a jer je po svemu bio apsolutno najkompletniji igrač natjecanja. Čovjek koji igra na sve tri pozicije u obrani, može sve u napadu, koji je još kao srebrni junior 2007. ušao u seniorsku reprezentaciju, da bi kroz godine postao stalni oslonac za seniorske uspjehe. Zasjenio je sve Brazilce, koji su danas skupo plaćeni, koji idu za velik novac igrati u Grčku u klubove, koji su u sastavu imali Gillesa Pireza, čovjeka koji je igrao pravi rukomet na OI 2012. godine u Londonu kao lijevi vanjski.
No, naš je Jura izabrao drukčiji put, akademski, diplomirao je na strojarstvu, zaposlen je, obiteljski čovjek, igra iz zadovoljstva, rekreativno i uopće mu to nije problem. Klupski i reprezentativni prvak Europe, svjetski prvak, MVP SP-a. Doista vrh u sportu u kojem se u Budimpešti predstavio cijeli svijet od SAD-a, Katara, Australije...
Posao pa rukomet
Kad je počelo s rukometom?
- U školi u kojoj smo imali prvake Zagreba godinama. Godinu nakon toga profesor me uputio u sadašnji PPD Zagreb gdje sam igrao u mladim uzrastima. Pa je došao faks, pa put od Treće lige do Prve B s Pastelom.
Otkud pijesak?
- Slučajno. Dok sam bio u Zagrebu, imali smo neki slobodan vikend, trener je rekao “idemo na Jarun, igramo na pijesku da se ne opustimo”. Bila je dobra zezancija, ali nije odmah počelo. Nekako je 2005. s fakultetom krenulo.
Razlika dva rukometa...
- Jednostavna je razlika, na pijesku se igra 3+1, a pravi 6+1 i taj dvoranski mi je puno kompliciraniji, pa sam više na pijesku. Inače, ja sam lijevi vanjski.
Ne živi se od rukometa?
- Ne, završio sam strojarstvo, radim u struci prijepodne i popodne, a navečer igram rukomet.
Može li se živjeti od rukometa na pijesku, Brazilci pokazuju da bi se moglo...
- Može se živjeti od uspomena i dojmova od putovanja i medalja. Nekih drugih stvari tu nema osim troškova, posebno kada je riječ o klubu. U reprezentaciji je uvijek lakše. A što se tiče Brazilaca, istina je da idu igrati po svijetu, da su nedavno igrali za grčke klubove. Platili su im karte za put, a jesu li nešto još, ne znam, ali ne bi me čudilo. Brazilci su posebna priča, žive profesionalno ili poluprofesionlno, igraju i to cijelu godinu. Kod nas je drukčije. Možda bismo mogli, ali mi smo Detono.
Kako je stvorena zlatna momčad?
- Medalja iz 2011. dala je kostur tog sastava s Dumenčićem, Valentakovićem, Semrenom, Totićem, koji sada nije branio... Ovaj uspjeh stvoren je 2011. Karakter je stvar koja traje, a kvaliteta uvijek dolazi. Najjači smo kada je najteže, pokazali smo to puno puta, pa i sada. Bio sam 2008. dio momčadi koja je osvojila naslov svjetskog prvaka u Cadizu, dobili smo Brazilce i otad ih nismo dobili osam godina, a ne znam kad su oni uopće i izgubili od nekoga 2-0, a mi smo to uspjeli u velikom stilu.
I uzeli zlato. Apsolutno zasluženo. A Brazilci su morali znati da će i njihov niz jednom puknuti jer kako Jurić kaže za cijelu svoju momčad...
- Kako bih nas opisao? Mrzimo gubiti, teško to podnosimo.