Bogata je hrvatska rukometna olimpijska povijest. Nova pamti četiri od pet nastupa, dvije zlatne generacije iz Atlante i Atene te brončanu iz Londona. U te dvije zlatne generacije imamo tri dvostruka olimpijska zlatnika - Slavka Golužu, Valtera Matoševića i Venija Loserta. Ovaj posljednji ima i broncu iz Londona pa je s tri odličja ukupno jedan od najuspješnijih rukometnih olimpijaca u povijesti. Rukomet je imao u Ivanu Baliću i Losertu nositelje zastave na posljednjim dvjema Igrama u Pekingu i Londonu.
A povijest prije samostalnosti pamti zlatnu generaciju iz Münchena, prvu takvu rukometnu u povijesti, koju je vodio Vlado Stenzel, a za koju su igrali Hrvoje Horvat, Miroslav Pribanić, Zdenko Zorko, Albin Vidović i Zdravko Miljak.
U Pavlu Jurini, Zdravku Zovku i Mirku Bašiću imali smo zlata iz Los Angelesa ‘84, a na tim Igrama zlato su osvojile i rukometašice, koje je predvodio legendarni Josip Samaržija. Igrale su Jasna Ptujec, Biserka Višnjić i Mirjana Ognjenović. I kada bismo zbrojili sve...
Priča o medaljama iz dalje povijesti završena je ‘88. u Seoulu broncom sastava koji je vodio Abas Arslanagić, a za koji su igrali Boris Jarak, Alvaro Naćinović, Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević i Irfan Smajlagić. Zanimljivo, osam godina kasnije petorica posljednjih bili su zlatni u Atlanti.
A iz tih zlatnih priča o prvom olimpijskom zlatu uopće, prvom HR-zlatu na Olimpijskim igrama i prvom zlatu stvorenom kod kuće u cijelosti, izdvojili smo epizodu za sva vremena.
Kraljevi bez medalja
Tri velika hrvatska trenera obilježila su svaki na svoj poseban i osebujan način olimpijsku povijest. Po olimpijskim pravilima za njih nema medalja, ali krune su ostale.
Vlado Stenzel bio je prvi olimpijski pobjednik. I toliko godina nakon svega s kim god razgovarate, svi će vam reći, 'od njega smo najviše naučili'. Psiholog, 'driler' i velik majstor u Munchenu je savršenom izvedbom svog sastava ušao u povijest. Kasnije je na tome sagradio veliku karijeru u Njemačkoj, a hrvatskom rukometu ostavio bogatstvo u inventivnosti po kojoj je još uvijek poseban.
- Znate što je glavno za trenera? Da poštuješ momčad, da je slušaš, ali da je vodiš, a ne da ona vodi tebe. Ako ti momčad nešto pokazuje, bilo to pozitivno ili negativno, to ne smiješ zanemariti... Nitko to ne zna bolje od nas, da budem kratak.
I danas je užitak s njim razgovarati 'o tom vražjem poslu', koji je tako sjajno radio.
Priča s danas pokojnim Velimirom Kljaićem vjerojatno je najluđa u hrvatskoj rukometnoj povijesti. Momčad je preuzeo samo dva tjedna prije OI u Atlanti. I petog u Europi pretvorio je u olimpijsko zlato.
- Nemreš voziti Ferrari, ako ne znaš ni Fiću - bila je jedna od izjava za sva vremena.
Ili ona:
- Dečki, ovak', ja sad idem zapalit', a kad se vratim, onaj koji misli da nemremo osvojiti zlato, nek' me ne čeka u svlačionici.
Silan motivator, trener koji je bio u stanju u sekundi okrenuti sve naglavačke. I uvijek dati protivniku da misli. Pa makar i kako je on znao reći 'ja ne znam o čemu, ali oni sigurno znaju'.
Najteže je bilo s Linom Červarom. Nitko mu nakon Atene nije mogao stati na kraj. Uvijek najbolji kada nešto dokazuje, a dokazao je - sve. Vlado Šola će reći savršen trener za tu momčad.
Za dvije godine od posljednjeg mjesta u Europi do prvog na svijetu i olimpijskog zlata. Sve je nervirao, ali znao je što želi i to je dobio. Veliki trener koji je čuo Stenzela. Nezaboravno ih je bilo čuti u Lisabonu poslije zlata kad je Vlado rekao:
- Daj, Lino, kome mažeš oči, pričaš o 3-2-1 koji je umro, a sa 6-0 si osvojio svijet.
A Lino se smije i onda godinu kasnije sa 5-1, dok su svi skidali portugalsku Hrvatsku, osvoji i olimpijsko zlato, a iznervirani Kehrmann ga želi tući. E, moj, Kehrmann, valjda je naučio.
A Lino je ostao isti. Original kao i Stenzel, kao i Kljaić. Samo originali pobjeđuju.
