Medveščak je zaštitni znak hrvatskog sporta, rukometa, Zagreba. Klub u kojem su igrali i radili Vlado Stenzel, Zlatko Žagmeštar, Josip Milković, Velimir Klajić, Zdravko Zovko, Josip Šojat, Zdenko Zorko, Zdravko Miljak, Goran Perkovac, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić, Mirko Bašić, Nenad Kljaić... danas polako i sigurno nestaje s karte zagrebačkog i hrvatskog sporta.
Istina, tu je, postoji, ali je nažalost postao priča kao i mnoge druge u hrvatskom sportu. Priča koja se vrti oko novca, dugova i situacije iz koje jednostavno izlaza nema. Tužno je za reći i konstatirati, ali je baš tako. Dogurali su u prošloj sezoni do ruba ispadanja iz Prve lige sjever rukometaša, kažnjeni su oduzimanjem boda zbog neplaćanja obveza prema službenim osobama.
Agonija u jednoj riječi u kojoj sada postaje sve manje bitno tko je kriv, u kojoj jedino postaje bitno spasiti legendu o klubu koji je četiri puta bio prvak bivše države, sedam puta pobjednik Kupa iste, finalist Kupa prvaka 1965. godine, ako se te činjenice uopće itko više sjeća. Kada to stalno prešućuješ, zaboravljaš, na kraju svi zaborave...
Svi digli ruke od kluba
Prostorije na Šloserovim stubama nekada su bile ishodište svakog medveščakovca, danas to više nisu, jer pehare i slike je ulovila patina, a pomalo i prašina i paučina.
Svi kojima je Medveščak na usnama su digli ruke od Medveščaka, kratko i jasno. Svatko ima svoj razlog, jer nikome takav Medvešćak ne treba, niti ga itko ozbiljan takvog ne želi. Što drži priču da ipak traje, ostaje enigma? Ili, možda ne. Nije Medveščak prvi klub koji je dočekao takvu sudbinu, bilo ih je i prije, a bit će i poslije njega, ali ipak se to moglo drugačije. Nova, vjerojatno i posljednja nada bit će Skupština kluba koja bi se trebala održati na jesen. Morala bi...
Situacija? Prije dvije godine pojavila se nada u nešto, pokušali su se ustrojiti drugačije, ali papir po kojem su to učinili s imenima i prezimenima nikad nije došao do gradskih struktura koje i danas odvajaju novac za klub, skromno, ali odvajaju. Recimo, nedavno je u Zadru grad prestao financirati nogometni klub i priča je automatski zaustavljena, te kreće nova, s kolateralnom štetom za neke bivše vjerovnike, ali i s nadom da će se ipak spasiti što se spasiti može. Jedini način je raditi, da bi se sanirala šteta, ali od toga čini se nema ništa.
Zanimljivo je da oni kojima se najviše duguje niti u jednom trenutku nisu željeli staviti blokadu na račun kluba. Ta trojica su Irfan Smajlagić, Ivica Obrvan i Ivo Glavinić, a kažu da se radi o milijunskim iznosima. Dapače, svjesni situacije željeli su oživjeti nešto, početi raditi s mladima i kroz vrijeme si omogućiti nadoknadu štete, a klubu neki novi i bolji život. No, nisu uspjeli. Da su stavili blokadu, klub bi se već vjerojatno ugasio.
Predsjednik kluba, poznati odvjetnik Ljubo Pavasović Visković, više se ne osjeća tako nakon pokušaja da se klub preustroji bez njega, makar je po navodima svih on još uvijek taj koji ima pravo vući poteze.
Ostale mlade kategorije
Papir je sve. I kada se sve to dogodilo prije dvije godine da se klub ne pokrene, kada se pronašao način, novac, kada se htjelo povezati sa Zagrebom oko rada s mladima, to nije zaživjelo, a klub i dalje funkcionira tako kako funkcionira i uopće postaje upitan njegov značaj za izdvajanja koja postoje u samo zagrebačkom sportu. Koja je svrha. Postoje mlade kategorije, radi se, ali je to daleko o onoga nekad i jako je loše kada ljude koji su sve to gradili godinama nitko danas ne želi ni blizu. Uostalom, da i ima mladih gdje će sutra?
Igrači, treneri? Uglavnom klinci kojima se ne može ponuditi ništa ili može malo, premalo za bilo što ozbiljnije. Uglavnom studenti koji dolaze u Zagreb i žele igrati rukomet. Na klupi su probali Smajlagić, Kos, Kljaić mlađi, nije išlo...
Nitko ne vjeruje
Rezultat? Da nije bilo korona krize, velika je vjerojatnost da bi se Medveščak ove sezone oprostio i od nastupa u Prvoj ligi sjever, jer je na tablici bio pretposljednji. Korona je sačuvala nadu Medvjedima, ali ta nada u okolnostima koje postoje i nije nada nego samo puko preživljavanje.
Hoće li rujan promijeniti nešto, vidjet ćemo. Realno, nitko ne vjeruje. U slučaju da ne, Medveščak će još brže nestajati. Postoji volja da se stvari mijenjaju, svima je jasno da se ta promjena neće moći dogoditi preko noći, ali ne postoje realni okviri za to i što je najgore od svega ne postoji povjerenje između onih koji su unutra i onih koji imaju ambiciju to napraviti. A bez toga u bilo kakvom poslu nema uspjeha. Situacija je pat, netko mora popustiti inače će Medveščak ostati samo na papiru. A to za Zagreb kao grad, koji drži do tradicije, ne bi bilo lijepo.