Imamo Duvnjaka, imamo Cindrića, imamo Karačića, koji je, ako zatreba, lider prvaka Europe i nemamo doista nijedan razlog sumnjati da momčad koju bi Lino Červar trebao imati, ima glavu i rep
Strašno smo jaki. Recimo, u Francuskoj smo na SP-u bili četvrti, a nisu nam trebali Čupić, Karačić, Alilović, Sulić, nije bilo Kopljara, Vorija, Cindrić nije bio tako dobar kao u Vardaru, Duvnjak je više igrao obranu... Onda se prije neki dan dogodio Köln, u kojem su oduševili posebno Luka Cindrić, koji je postao nacionalni heroj s konačnim argumentima pobjednika, i neuništivi Ivan Čupić, koji je dokazao i Raulu, i sebi, i svima da može pucati penale kada nije umoran, kada je koncentriran, a tada može riješiti i utakmicu jer je klasa za sebe.
Kako smo u svemu neumjereni i euforični, kako je sve ili crno ili bijelo, često se posljednjih dana otelo kontroli da smo sada nedodirljivi, da je Cindrić svemoguć, da imamo novog lidera, da je samo pitanje sitnica hoćemo li do naslova prvaka Europe ili ne. A nije to baš tako jednostavno jer da jest, onda bi do njega došao svatko, u prvom redu oni koji sugeriraju tako nešto.
Mora ostati skroman
Luka Cindrić dokazao je na velikoj sceni da je sjajan igrač, što smo znali i prije, te da su mu kapaciteti golemi. Raul je znao što mu igrač tog kalibra može donijeti u dva susreta u dva dana, što je bitna spoznaja, i može se reći da je Cindra bio Vardarova tempirana bomba u Kölnu. Prvi put bio je pravi lider nakon karlovačkih dana. Igrač paklenog ritma, koji je u ključnim trenucima bio sjajan, ali koji je imao i svojih mušica, poput 55 minuta u prvoj utakmici protiv Barcelone. I sam je interno to vidio i to je njegova najveća pobjeda za budućnost. Pobjeda koja obećava.
No, u euforiji oko Vardarova naslova to je malo tko sklon primijetiti, a to je detalj čijom će nadogradnjom Luka Cindrić postati još bolji nego što je danas. Ima dovoljno malo godina da to uspije. Iskusniji je za jedno SP, jedno EP, na žalost ne i za OI, ali to ne mora biti presudno. Svojim pristupom i načinom igranja sve može dostići i u svim ovim silnim pohvalama i skupim transferima ne smije poludjeti, već ostati onaj skromni ogulinski Cindra, koji će svojim načinom rada i igranja svima i sutra biti idol. Uz takvog će i ostali biti bolji, uvijek.
Nekako su svi preko noći zaboravili da imamo Domagoja Duvnjaka, da je to majstor kakvog ipak nema, da je to igrač koji je s klubom dokazao ono što nije mogao s reprezentacijom, zasad, da je zbog toga svijet rekao “najbolji”, a to je povlastica posebnih. On je takav.
Nisam siguran da je Duvnjak kriv što nije uspio s reprezentacijom, makar će taj prvak skromnosti reći uvijek “mi smo momčad”. On je to tako uvijek mislio, no, očito neki oko njega nisu i možda je u tome cijeli problem. Možda se dokaže, samo da zaliječi to koljeno.
E, sad, imamo Duvnjaka, imamo Cindrića, imamo Karačića, koji je, ako zatreba, lider prvaka Europe, i nemamo doista nijedan razlog sumnjati da momčad koju bi Lino Červar trebao imati, ima glavu i rep. U konačnici, taj sastav za budućnost ima i Pavlovića i Lučina, možda još neke. Imamo toliko toga da nemamo ni jedan razlog sumnjati u kontinuitet.
Domagoj Duvnjak
Samo je pitanje hoće li to pokazati, a to nije pitanje samo njih, nego i Červara, koji upravo zbog toga inzistira na pravilima ponašanja na terenu, ali i izvan njega. Lideri tu crtu moraju imati, inače nisu lideri. Rječitost samo daje nijanse, ali nije presudna. Presudno je uvijek samo znanje. U svemu.
Lino kreće u drugi krug priprema, nakon kojeg će birati za Euro. Svi će mu reći da je lako, blago njemu, a malo će tko pogledati sebe i priznati da nije baš. A kad bi se to kojim slučajem ipak dogodilo, u što sumnjam, nema te Francuske koja bi nas mogla zaustaviti. Posebno kod kuće.
I onda “prešaltam”, jer nikud iz kuće ne možemo, i vidim ženski Final Four u Budimpešti, pa neke naše, pa derbi u kojem prvak zabije 10 golova, pa neki europski kup veselje, pa neka utakmica u Osijeku... I jedino se pitam gleda li to uopće itko. Imam dojam da ne, no, nadam se da me dojam vara, makar su mi htjeli reći da sam protiv pameti. I pisali su, čestitam, pa nek’ im bude. A nemaju ni Lučina, a kamoli Duvnjaka, Cindrića... Zato što znaju. Pisci...