Hrvatska rukometna reprezentacija otvorila je svjetsko prvenstvo u Egiptu neočekivanim remijem 29-29 protiv Japana spasivši se od poraza golom Ivana Čupić u posljednjim sekundama iz sedmerca.
Kauboji su skoro cijeli susret bili u zaostatku, u pojedinim trenucima i sa šest golova, da bi u zadnjim sekundama ipak iščupali remi. Ovakva rezultat iznenadio je sve fanove rukometne reprezentacije, a evo što je u svojoj kolumni za službenu stranicu HRS-a rekao legendarni Blaženko Lacković.
'Svi mi koji volimo siječanj znamo zašto! Kreće rukometno ludilo i novine su pune sporta kojeg obožavamo, i koji je to zaslužio. I to ne samo u siječnju!
Do prije „koje godine” i ja sam bio dio svega toga iznutra i znam kakve emocije se vrte, kakav je fokus igrača, kako se proživljava svaki trening, a da ne pričam utakmica. Ima lijepih trenutaka, a i nekih manje lijepih, koji su sastavni dio sporta. Takva je bila ova protiv Japana. Znali smo nekad reći kao da se radi o životu i smrti! A i svoje protivnike sam gledao tada malo drugačije nego sada „izvana”. Svaka utakmica bila je bitna i nije bilo slabog protivnika, a i nismo voljeli slušati tada put je otvoren, lakša skupina i sl.. I zato vjerujem da nitko ni pomislio nije, lako ćemo protiv Japana! Dapače.
Dagur Sigurdsson je imao vremena da u jednu brzu ekipu, koja voli tempo, trčanje, a rekao bih i jurnjavu ubaci više discipline i tehnike, ali i taktike koju su očito naučili primijeniti. Vidjelo se to po tome što Japan više ne griješi toliko u tom trčanju, što na postavljenu zonu zna odigrati pas više i što koriste svu širinu terena. Čak su odigrali jednu dobru obranu 6-0, pokretljivu i jako aktivnu. Svejedno ne bih volio sad njih previše uzdizati, ali da su nezgodni, jesu! Još kad statistički izgubiš dvoboj (tehničke greške, igra golmana, laki golovi…), tada je malo jasnije zašto smo izgubili bod.
Ali ipak je problem bio u nama. Otvaranje utakmice je bilo jako loše i izgubili smo ritam. Samopouzdanje se poljuljalo i to nas je mučilo cijelu utakmicu. Zbog toga i toliko tehničkih pogrešaka, a još kada ni obrana nije na nivou, teško je vratiti se u utakmicu. Ukratko, tražili smo se predugo. Čak i naša 5-1 nije uspjela natjerati Japance na grešku. Trebala nam je gušća obrana, pokretljivija, koja bi ih natjerala na šut izvana i dala veću šansu našim golmanima i nakon toga mogućnost tzv. lakih golova.
I zato neću više pisati o toj utakmici. Pitate se zašto? Zato jer rješenje neće doći izvana, nego od naših igrača i stručnog stožera. Zato jer znam da oni jedva čekaju sljedeću utakmicu i zato jer znam da mogu puno više. Zato jer znam kako im je, ali i da je ovo tek početak turnira. I zato glavu gore i idemo dalje.
Sjećam se one naše 2003, krenulo je nekako slično...'