Veselin Vujović puno je puta znao reći da je momčad ogledalo svog trenera. Ako je tako, onda se nakon starta sezone može reći da je trener umoran, a i momčad se ponaša isto tako. Plan je bio drugačiji, jer na umor trenera zbog Rija se računalo i zaslužuje respekt, ali da će trebati toliko za zagrijavanje za ulazak u Ligu prvaka, ipak se malo tko nadao.
No, samo je očito da su lanjski rezultati u nekim glavama krivo protumačeni, a Vujoviću su u ovom trenutku uz uzak kadar ruke vezane za bilo kakav zahvat. I to je opasna situacija.
Jako puno učinio je Veselin Vujović za ovu momčad u prethodne dvije sezone. Do njegovog dolaska to su većinom bili anonimi junaci s perspektivom da se razviju u zvijezde. Za dvije godine dostigli su zvjezdani status. Iz Zagrebovog izloga kupuju PSG, Kielce, Wisla, Szeged, Veszprem već odavno ‘pikira’ najbolje... No, u svemu tome ljudi često pogube nit i postanu važniji nego što stvarno jesu. Rezon je vrlo jasan - ako je trener pomagao igračima da se dignu iz anonimnosti, možda bi igrači trebali malo pomoći njemu da lakše progura objektivni umor i zamor materijala. Jer uz sve znanje, nesporna je činjenica da ne mora proći Celje da bi se obrana probudila, da ne mora proći Szeged da bi trener po tisućiti puta morao ponoviti iste stvari, a da igrači jednostavno guraju po svom. Boli ih briga.
Resetiranje - odmah
Dobro je imati svoje mišljenje, lijepo ga je i argumentirati, ali još više je dobro poštovati ono od kojeg se došlo do nečeg. Zato sam uvjeren da se nakon ovakvog starta u Ligi prvaka, svi u prvom redu moraju resetirati i vratiti se navikama koje su ih u protekle dvije godine dovele do pomaka kakvog nije bilo posljednjih desetak sezona, a kojeg je Vuja nesporni autor više nego svi. I to je ogledalo trenera koji je uz cijelu hrvatsku struku skupio takvo povjerenje javnosti da bi ga svi najradije vidjeli kao izbornika.
Zagreb se ne smije kockati tim odnosima i onaj koji to ne može prihvatiti, ne može biti tu. To što su neki ostali, neki otišli, isto je riječ trenera koji u onima koji su ostali vidi nešto s čim bi mogao naprijed. No, igrači, svi, očito to nisu tako doživjeli. Ne mogu svi misliti, netko mora i raditi i baš u tome je poanta priče o rudarima i inženjerima koju je Vujović ispričao nakon Celja. No, stoji da će i on sam morati prevladati neke stvari, jer falio je u pripremama i to se sada najbolje vidi. Zagreb s Vujom i bez njega nije, niti bi bio, ista momčad.
Ima još jedna stvar koja govori o totalnom opuštanju. Veliki trud klub ulaže u promociju, aktivnosti, pokušava animirati publiku koja dolazi u Arenu. Sve to čine preko medija, raznih. Publika vraća povjerenjem, a onda se dogodi da osim Vorija nakon utakmice društvo jednostavno projuri kroz mix zonu i da te medije koji čekaju u redu za izjavu jednostavno izignoriraju. Nekima se ne govori nikad, nekima se ne govori kada izgube, neki bi pričali samo tada, a stvar je vrlo jednostavna i kaže da minimum pristojnosti staviti se na raspolaganje, a ne fintirati priču riječima ‘imamo sastanak, pa ćemo se vratiti’. Naravno da se ne vrate...
Zakon šutnje
I to je jedan dokaz da se trebaju resetirati, jer sam siguran da ni Vujoviću nakon Szegeda nije bilo do priče i da ga tamo neki davi pitanjima ‘zašto Stipe gura na crtu, puca dole, zašto nema Vujića, zašto Šprem fula zicere...’, jer već je puno puta na njih odgovorio.
Nažalost u subotu se u cijelu priču uklopio i EHF pred čijim su okom supervizora igrači Szegeda, velika većina njih, izabrali neki drugi izlaz prema svlačionici, umjesto onog gdje su čekali mediji. No, dobro, to je stvar EHF-a. Mađari su barem bili sretni, neki i presretni.
Preporučujem pogledati u gledanju silnih videa i zajedništvo i disciplinu lanjske velike pobjede nad Löwenom i odnos nakon ispadanja od PSG-a, makar je Köln bio samo korak dalje. Čisto za podsjetnik gdje se stalo. I s nadom da će u Kristianstadu konačno nastaviti.