Neću pred sebe stavljati neke velike ciljeve - rekao je skromno u svibnju 2017. jedan nadareni mladi "bek" riječkog Zameta kad je prelazio u redove PPD Zagreba zakoračivši putem koji su ranije prošli zlatni olimpijci Valter Matošević, Alvaro Načinović, Valner Franković i Mirza Džomba, a nakon njih i Renato Sulić, Nikola Blažičko, Mateo Hrvatin...
Taj talentirani mladac bio je Tin Lučin, 22-godišnji Riječanin koji je dao veliki obol u utakmici s Francuskom i u važnoj pobjedi protiv Srbije. Na neki je način tada zaista Tin i bio u pravu, nije se naigrao u našoj metropoli te je stasao tek odlaskom u španjolski Ademar León, da bi danas igrao u poljskoj Wisłi Płock. Tadašnje skromne najave danas su zaboravljene i Tin je potvrdio da je već sada klasni igrač. Spreman obavljati posao za koji su nekad bili zaduženi Balić, Duvnjak, Karačić, a sada Cindrić. Podjednako dobro snaći će se i na lijevoj strani napada, ali i u obrani.
Sve je rekao veliki Nikša Kaleb: ''Ovo odavno nismo vidjeli, podsjeća na Blaženka Lackovića".
U PPD-u nije prošao
"Neću postavljati visoke ciljeve...", bio je davno rekao Lučin, no mnoge je ciljeve već sada dosegao, bez obzira na to kako mu se dalje razvijala karijera. Znali su to u Zametu, u kojem je proveo najveći dio karijere. Ako je netko pozvan o njemu suditi, onda je to naš proslavljeni as Valter Matošević, čovjek koji ga je dugo trenirao u Zametu:
- Ljudi ga u široj javnosti još ne prepoznaju, govorili su o njemu da je perspektivan, a on je više od toga. Nije bio prošao u Zagrebu, afirmirao se u fenomenalnoj sezoni u španjolskom Ademaru i sad je zbog neke ozljede bio malo zapeo u Wisłi nakon što je i tamo odlično počeo te je u reprezentaciju ušao doslovno iz drugog plana. Ponuđenu ponudu je objeručke prihvatio. Trenirao sam ga neke četiri godine, znao sam da je klasa. Kad je Zamet igrao u Kupu EHF-a, s njim smo pobijedili Bukurešt i Creteil i ispali od Melsungena. Već je tad igrao i u napadu i u obrani, u dva smjera, mogao je i može igrati halfa, trojku i četvorku, mogao je i može sve. Bolje kombinacije nema, igrač za dva smjera, igrač koji preuzima odgovornost i nema respekta, to je pokazao posebno s Francuzima.
Nasljednik velikih igrača poniklih u riječkom rukometu...
- Ta sintagma već pomalo boli. Proizvode se ovdje igrači, ali rano odlaze i srce mi preskače kad vidim da se ne pokušava zadržati igrače te oni još kao djeca odlaze. Zato sam i otišao iz kluba i sad radim s djecom u RK Kastav, uživam, teško mi je stalno počinjati ispočetka. Proizvode se i dalje ovdje igrači, ima talenata, bili su tu i Jaganjac, Glavaš, bio je i Pešić kod nas, no što to vrijedi kad se sve vrti oko novca i važno je pošto poto prodati igrača. Sve je poremećeno, klubovi se gase, ne znam gdje je tome kraj...
Gdje je kraj Tinu, što se od njega može očekivati...
- Da bude još bolji. Znam ga u dušu. Počeo je karijeru u Zametu, otišao u Kozalu, vratio se u Zamet pa u Zagreb i onda opet u Zamet... Triput je bio ovdje, ne dvaput, kako to neki pišu. Siguran sam da će nastaviti raditi na sebi jer je takav tip; smijem li reći da "ima muda"?! Evo, rekao sam, a to je stvarno tako.
Svatko bi volio znati tajnu Lučinovog uspjeha...
- Sve rečeno, ima sve potrebne karakteristike, sav je u rukometu, no možda je važno istaknuti da je iz sportske familije. Majka i otac bavili su se košarkom, mlađi brat Fran također je bio u Zametu, sad brani za Umag, reprezentativni je kalibar. Najmlađi brat je pošao stopama roditelja i trenira košarku. Nije manje važno, njihova je obitelj vrlo smirena "sredina", jednostavno su takvi, normalni, nema euforije, nema drame. Kako je volio reći Lino Červar - skromno i ponizno. Ne preskaču se stepenice, sve ima svoj red i smisao...
Kao klinac pucao sedmerce
Komplimenti koje je ponudio Matošević dovoljno govore, hrvatski je rukomet dobio još jednu klasu. No, Valter je uvijek realan:
- Nije to samo Lučin, svi su bili odlični u Szegedu, bez obzira na to kako se završio nastup na EP-u. Kako je samo Musa povezao obranu kad je naknadno preko noći pozvan?! Ne treba dalje, u utakmici sa Srbijom baš su svi bili na nivou, svaka čast...
S Tinom je u Zametu u isto vrijeme s Matoševićem radio i Marin Mišković. I on o Tinu ima samo riječi hvale, zapravo hvalospjeve:
- Sjećam se posebno te sezone kad smo bili najbolji u Kupu EHF-a protiv Bukurešta, Creteilea u kojem i danas brani Šunjić iz Melsungena. Nisu ovo obične riječi i floskule, već se tada vidjelo kakva će biti klasa. Najbolje je to pokazala jedna anegdota iz tog vremena. Nekoliko minuta prije kraja utakmice s Creteileom njemu smo tako "balavom" dali da puca sedmerac, ključan udarac, i on je pucao "suhi list" i zabio. Već je tada govorio da želi raditi samo to, biti rukometaš. Već je tada bio determiniran, imao je težak put, mučile su ga ozljede, no sve je to stoički izgurao i zaslužio sve to gdje je sada. Mnogi ljudi broje samo pogotke, a Tin je bolji u svemu drugom, ima odličnu igru i suradnju s pivotom, na terenu sve vidi, stvara viškove, razigrava. Na šutu još uvijek može malo poraditi, no i to je dobio, bolje reći usvojio posljednjih godina. Može igrati sve tri vanjske pozicije, ali ja ga vidim isključivo kao srednjeg. "Ima loptu", odlično križa, sve može", kaže Mišković i zaključuje:
- Ja ga osobno ipak vidim kao novog Domagoja Duvnjaka, uopće ne pretjerujem...