- Pinjo, ja sam. Je l’ me čuješ, vikat ću, ako ne čuješ... Molim te, napiši da je mali Lacković čudo, hrabar je do ludosti... Zabije s igračem manje u polufinalu...
S druge strane bio je veliki, neponovljivi Iztok Puc, pojam lijevog vanjskog, igrač koji je obilježio rukometnu povijest. Ako je on rekao... Mi smo napisali nakon SP, “Iztok je dobio nasljednika”.
A onda je stigao dečec Lac i kaže ovako:
- Čuj, rekao sam sam sebi, “Blaž, ti dodaješ k’o curica, daj više primi tu loptu i ožeži”. Ma, uopće nisam mislio da imamo igrača manje. Poludil sam, to je jedino čega se sjećam.
Zabio je u tom polufinalu 4 teška komada, a taj Portugal bio mu je prvo veliko natjecanje u reprezentativnom dresu.
I onda se vratimo na prošlu godinu, negdje prije EP u Srbiji. Bio je dobre volje, radili smo veliki razgovor, o svemu i svačemu, između ostalog, razgovor je tekao ovako:
Razmišljate li o povlačenju?
- Ne, zašto, ja sam mlad, osjećam se mlado, nema razloga za to.
Kako se vidite u perspektivi?
- Vidim se u Riju, to mi je želja, san, uvijek se nađem da mislim o tome. I onda sjednemo na Copacabanu, naručimo bezalkoholni koktel, ha-ha, pa ti sve po redu ispričam.
Niste se umorili?
- Nisam, kako bih se umorio od onog što volim.
A ozljede?
- Borim se s tim, to je sastavni dio. Neke stvari moraš preventivno raditi, neke stvari o kojima nekad nisi ni razmišljao jer je jedino važno bilo zabiti i dobro proslaviti.
OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SN-a!