Babić je otišao, način je samo nastavak onoga kako je funkcionirao. Ako je momčad bila nespremna, ako nije imala dobru atmosferu, ako su griješili taktički, onda je to svakako dio njegove odgovornosti.
Sporno ostaje pitanje koliko su upliva u sve to imali suradnici. Teško se oteti dojmu da nisu vidjeli s tolikim iskustvom kamo to ide ili su vidjeli, rekli, ali nisu doživljeni. Taj odgovor vjerojatno ćemo saznati nakon sastanka Upravnog odbora jer zasad je jedini odgovor šutnja. Poznavajući ih kao igrače okrenuli bi sve na glavu da ne završi onako kako je završilo, a izašli su potišteni...
I svi, baš kao i igrači nakon što je Babić poslao pismo, nisu se oglasili. I to nešto govori.
Ostaje pitanje slaže li se sa svim s tim Ivano Balić kao koordinator za muški rukomet. Nekako smo uvjereni da Ivano prepoznaje stvari i da će shvatiti da je javni odnos prema cijeloj priči ipak izostao, a njegova riječ nešto je do čega se drži, pa čak i ako se u nekim stvarima preračunao, da ne kažemo pogriješio jer on kao najbolji, ne voli taj termin.
U svakom slučaju, i on će reći svoje sljedećih dana pa će rukomet nastaviti živjeti. Reprezentacija treba Balića, on je zaštitni znak te reprezentacije, ali Balića koji se ne sakriva od medija, kojeg se ne moljaka za izjave, koji nije namršten čim mu se postavi pitanje, koji je uz momčad i u Riju i u ubuduće jer to nije samo forma, nego autoritet prema van, koji je i te kako potreban.
Svi trebaju Balića koji surađuje s ljudima koji su mu dali povjerenje, a ne skriva se od njih jer neće mu sigurno narušiti autoritet i imidž, kao što mu nisu narušili nikad ni kada je igrao, ni kada nije igrao.
A ako ne može ili ne prihvaća, ako se vidi samo u radu s mladima, treba vidjeti što i kako dalje. Ovako će teško ostati.
Ivano je bio savršen kao igrač, ali zasad nije savršen kao koordinator i mora to prihvatiti kao motiv, a ne kao optužbu. No, kao i uvijek on odlučuje.