Janicu Kostelić se više praktično ne može vidjeti u javnosti, ali najveća hrvatska sportašica svih vremena nije mogla propustiti dodjelu Nagrade za životno djelo Ante Kostelić svom ocu i treneru. Uvijek tim redom - otac i trener.
- Svakako je to poseban dan i za mene. Uvijek je lijepo primati nagrade iako to nikad nije bilo nešto što je oca motiviralo. No, lijepo je znati da ljudi gledaju i cijene što si napravio.
Obitelj je bila i ostala Janičini i Ivičino uporište na cijelom njihovom sportskom putu, baš kao što i treba biti, kaže Janica:
- Obitelj je temelj svega. Obitelj je tu da nas potiče kako bismo ostvarili ono što želimo i da prepoznamo sebe u nečemu u čemu bi možda mogli biti uspješni. Svačija obitelj bi trebala biti temelj uspjeha. Mislim da se to previše naglašava kao nešto posebno, a ne kao nešto što bi zapravo trebalo biti normalno.
Bez obzira na to što je osvojila četiri olimpijska zlata, pet svjetskih zlata, četiri Velika globusa, za nju je uvijek najveći i najemotivniji uspjeh bilo i ostalo Ivičino olimpijsko srebro u Torinu 2006.
- To je bio najupečatljiviji trenutak u mojoj i njegovo karijeri. Tuđem uspjehu mi se nekako lakše veseliti nego svojem. Za sebe znam koliko mogu, što mogu i koliko vrijedim. I imam utjecaj na to što radim, a na drugu osobu ne možeš imati utjecaj i onda mi je taj uspjeh nekako vredniji jer je ta osoba pronašla svoj put.
Rijetko kad je izdvajala bilo koji svoj uspjeh, ako ikad i jest, pa nije to napravila ni sad.
- Baš mora biti uspjeh? Meni su najdraža bila putovanja. S tih putovanja je jako puno anegdota u kojima je sudjelovala cijela ekipa.
Mentalna snaga ili čvrsta glava ili kako god to nazvali bilo je, mnogi su tvrdili, njezino najjače oružje. Slaže li se ona s time?
- Teško je pričati o sebi jer ne mogu to objektivno sagledati. Ako drugi tako kažu, onda valjda tako jest.
Reći će i kako nikad nije razmišljala niti razmišlja jesu li mogli nešto drukčije napraviti.
- Ne. Nema smisla razmišljati što si mogao napraviti u prošlosti jer se ništa neće dogoditi, a potrošit ćeš vrijeme koje bi mogao iskoristiti konstruktivnije, recimo razmišljati o tome što ćeš napraviti u budućnosti. To je jednostavno tako bilo, a uvijek može biti i bolje i lošije.
Nije uvijek lako izbalansirati odnos između sportaša i trenera, a još je zahtjevnije kad je trener ujedno i otac. I kad su obje osobe vrlo čvrstog karaktera.
- Nije bilo lako. Za oca je bilo teže jer kada si roditelj ne možeš zapostaviti tu stranu. Za mene je to bilo dobro. Teško bih funkcionirala s nekim tko nije moj tata jer sam si mogla priuštiti puno više slobodnijeg ponašanja, nego što bih to mogla kod nekog trenera koji nije rodbinski vezan sa mnom nego samo profesionalno. Imala sam više prostora za svoju tvrdoglavost.
U jednom trenutku Janica je bila savjetnica Zrinke Ljutić, ali to je vrlo kratko trajalo.
- Zrinka ima svoje trenere i svoj tim i ne moram se ja tu miješati. Ja sam tip osobe koja poštuje autoritet, a ona ima svoje autoritete i mogu ju samo podržavati i za nju navijati. Ništa drugo. Još jedna pametna glava joj ne treba u životu.
Ima li planove za trenersku ili savjetničku ulogu u budućnosti?
- Nije bitno želim li ja tako nešto, nego žele li to drugi. Prvo netko treba željeti to da bih se ja u to mogla uključiti.
Ali imate li želju i energiju za tako nešto?
- Imam energiju, no to je dosta kompleksna priča. Nije problem prenositi znanje, nego je pitanje da li ti ljudi iz pravih razloga žele to znanje. To je uvijek dublja priča. Kada bi odgovor bio jednostavan, rekla bih “da, može”.
Skija i dalje, kad može, a skija i četverogodišnji sin Oskar.
- I skija i vozi snowboard.
Brat Ivica se u međuvremenu ozbiljno bacio u jedrenje. Kako sestra gleda na to?
- Da mi je baš gušt, nije, ali to je njegov izbor i ja to prihvaćam.
Što je bilo strašnije pratiti, njegov nastup u spustu u Kitzbühelu ili njegovu jedriličarsku utrku samaca preko Atlantika?
- Rekla bih da u Kitzbühelu zna što radi, a nisam sigurna da u jedrenju točno zna što radi.