Vremena su, čini se, opet dobra, iako je doping u jednom trenutku opasno prijetio biciklizmu, pogotovo nakon što je možda i najveći, čovjek koji je sedam puta za redom osvojio Tour de France priznao doping, iako nikad, ni nakon svih kontrola nije upao u crveno. Bio je to šok za mnoge jer je Lance Armstrong bio čovjek kojeg su voljeli. Svi vole sportaše koji su pobijedili sudbinu.
A Amerikanac se prvo borio, pa izborio i pobijedio rak, iako mu liječnici nisu davali ni pedeset posto izgleda u toj, činilo se u jednom trenutku, nemogućoj misiji, da bi nakon toga pobijedio i sve oko sebe te sedam puta za redom osvojio najveću svjetsku biciklističku utrku.
Najveća utrka
Na tom je putu imao puno protivnika. Naime, malo je tko vjerovao da je smrtno bolesna osoba uspjela promijeniti svijet, pogotovo Britanci, pogotovo ugledni Sunday Times. Armstrong je godinama negirao priču o dopingu, da bi ipak na kraju, i to nakon što se oprostio od biciklizma, priznao strašnu istinu. U ekskluzivnom razgovoru s Oprah Winfrey napokon je priznao doping, iako mu nije bilo lako, pogotovo zbog djece.
Jesu li ga nepobitni dokazi toliko pritisnuli da je morao priznati, ili je jednostavno to odlučio učiniti u trenutku slabosti, danas više nije važno. Danas, uostalom, Lance Armstrong u svijetu sporta više ne postoji, nema ga na listama pobjednika Toura, nema ga u godišnjacima koji se bave svjetskim biciklizmom i najvećom svjetskom utrkom na svijetu.
Dugo je trebalo da bi se jedan od najvećih sportova oporavio jer bilo je daleko više onih koji su pratili i Armstrongovu fondaciju od onih koji su ga optuživali, onih koji mu nisu vjerovali. Stoga je posljednjih godina biciklizam vodio veliku bitku i pokušao dokazati da ništa nije toliko tragično i da u tom sportu postoje neki novi ljudi, koji će vratiti sjaj ne samo Touru, ne samo pobjednicima Toura, već i sportu koji je u jednom trenutku bio na aparatima i gotovo izgubio povjerenje i identitet.
Ipak, kao što je i ovaj Tour de France pokazao, ljudi jednostavno nisu imali snage ili nisu željeli napustiti najveću predstavu na svijetu i sportski događaj kojem je, ako ne računamo olimpijske igre i svjetsko prvenstvo u nogometu, ravan samo Wimbledon. Samo Wimbledon i Tour de France.
Zasluga je to nove generacije koja je u posljednje vrijeme došla na scenu i ugrozila čuvare svjetskog biciklističkog poretka, a to su godinama bili Francuzi, Talijani i Španjolci. Sve do dvije etape prije kraja Toura Francuzi, Talijani i Španjolci su bili bez etapne pobjede, a onda se ukazao Romain Bardet i spasio obraz domaćina, koji samo još 1926. i 1999. nisu osvojili etapu na Touru.
U međuvremenu su se pojavili neki novi ljudi, u međuvremenu je gotovo preko noći Velika Britanija postala - ali nakon sustavnog rada - biciklistička velesila, trijumfima na pisti dodali su gomilu veličanstvenih rezultata na cesti i na Tour de Franceu. Iako je Tour jedna od tri, uz Giro i Vueltu, najveće svjetske višeetapne utrke na svijetu, ipak je kao i u tenisu Wimbledon, tako i u biciklizmu Tour nešto veći.
Pridobio i navijače
Danas nema tenisača koji neće reći da je Wimbledon najveći, baš kao što nema biciklista koji neće reći da je trotjedna avantura po francuskim planinama, avantura za koju se isplati žrtvovati sve. A neki su - poput Armstronga, i ne samo Armstronga - za trijumf na Touru bili spremni žrtvovati karijeru, a i neki, poput legendarnog Britanca Tommyja Simpsona, i život.
Dugo mu je trebalo da bi ga navijači prihvatili jer veliko nepovjerenje koje je nakon Armstronga dotaklo biciklizam, dotaklo je i Britanca koji je odrastao u Keniji, tihog i mirnog čovjeka kojeg u jednom dijelu karijere jednostavno nisu voljeli. Baš kao što nisu vjerovali biciklizmu, nisu vjerovali ni Britancu, zapravo, sumnjali su u doping. I doping su vidjeli iza svakog ugla. Pokušavali su dokazati da se i dečki iz Skyja dopingiraju, međutim, Froome, uvjeren u čistoću i sebe i svojih prijatelja, nikad nije dao dovoljno materijala da bi se sumnja pretvorila u optužbu.
Počeli su mu vjerovati
U nedjelju je na ulicama Pariza s ciljem, kao i obično, na Elizejskim poljanama okončan Tour de France. U ekshibicijskom nastupu, u kojem nije bilo važno koji će sprinter pobijediti, jedino važno bilo je slaviti veliku pobjedu velikog pobjednika Chrisa Froomea, kojeg su u međuvremenu Francuzi prepoznali, prihvatili do kraja i napokon mu počeli vjerovati. A to je, siguran sam, njegova najveća pobjeda.
Bilo je teških dana i na ovogodišnjom Touru, jedan od favorita Alberto Contador morao je odustati nakon pada, i nije mu prvi put. Pao je i Froome, ni njemu ne bi bilo prvi put da mora odustati od najveće biciklističke predstave na svijetu, ali netko Gore ga je čuvao pa osim ogrebotine na laktu, ozbiljnijih ozljeda nije bilo.
Kad je prvi put pao nakon što je prateći motocikl izbjegavajući gomilu gledatelja naletio na Froomea i njegova višegodišnjeg asistenta Portea i srušio ih, pritom Britancu slomio bicikl, slika koja je dan kasnije obišla svijet ostat će za sva vremena. Čekajući na zamjenski bicikl, Froome je trčao uz planinu, doslovce trčao, dočekao zamjenu, pa onda još jednu, da bi dočekao i kraj Toura nakon još jednog pada koji je sretno završio dvije etape uoči cilja u Parizu.
U tom incidentu stradao mu je kotač i dok je čekao da mu netko iz momčadi da svoj bicikl, za 15 sekundi stigao je timski kolega Garain Thomas. Froome je u tom trenutku pokazao koliko su Britanci duhoviti i u najtežim trenucima. Povikao je...
- Brzo, brzo, dajte mi bicikl, ovaj put neću moći trčati do cilja, daleko je.
Dan kasnije u pretposljednjoj i možda najzahtjevnijoj etapi na Touru dokazao je da su četiri minute prednosti koje je imao jednostavno nedostižne za sve suparnike i kad je u snažnom finišu stigao na cilj odmah iza pobjednika, prvi put se u tri tjedna nasmijao i pokazao svoje drugo lice. Lice koje su prepoznali i navijači, Britanci i svi ostali koji su pohodili Tour. Buster Keaton svjetskog biciklizma se napokon nasmijao.
Već stiže nasljednik
- U ovom sportu nikad ništa nije sigurno. U jednom trenutku slabosti nakon pada ili mehaničkog kvara mogao sam izgubiti prednost, mogao sam izgubiti Tour. U tim sam se trenucima osjećao kao čovjek koji je imao sreću, čovjek kojem je toliko potrebna bila ta prednost od četiri minute.
I tako je Chris Froome odveo sebe i svoju momčad Sky u nebo. I oni su mu pomogli. Taktički sjajno pripremljeni, fizički također, jednostavno su dominirali i odbili sve napade, pa i one malog Kolumbijca Naira Quintane, za kojeg su mnogi vjerovali da bi mogao ugroziti Britanca. No, svi su dovoljno rano shvatili da je Froome nedodirljiv. Priznao je to i mladi Kolumbijac.
- Bilo je dana kada nisam osjećao noge, bilo je dana kada sam bio na rubu i kada sam bio spreman odustati, ali veličina utrke me držala u Touru.
Baš kao što veličina Toura drži Froomea, uvijek kad može i dok može. Ove godine Froome je treći put “prošetao” Elizejskim poljanama i okončao Tour kao veliki pobjednik. Treći put.
Froome je otišao iz Pariza ne samo kao kralj Toura već kao i najveći danas, a već se priprema nasljednik, također Britanac, 23-godišnji Adam Yates.