To nikome nikada u povijesti nije uspjelo i možda malobrojni doček obitelji, prijatelja i novinara nije pošten prema Barakudama jer vaterpolske domete u kontinuitetu nije dosegnuo još nijedan momčadski sport u Hrvata.
Pomalo umorni od dugotrajnog putovanja, koračali su vaterpolisti jedan za drugim po zagrebačkom aerodromu, neki još s uspomenama na Gwangju, Mari Jokoviću je u susretu protiv Mađarske pukla arkada, a šteta se još nazirala iznad njegova oka.
Ipak, osvajanje bronce i onih veličanstvenih šest pogodaka Mađarima, pa na to još i sjajno odigrana obrana izbrisali su bilo kakav negativan osjećaj iz najboljeg Hrvata na SP-u.
- Osobno sam zadovoljan ostvarenim učinkom, ali svi smo se dobro osjećali fizički i odlično smo funkcionirali, osim u polufinalu. Cijeli turnir je odrađen na visokoj razini, polufinale nas je malo poremetilo, ali unatoč tome uzeli smo medalju koju ne smijemo zanemariti. Ovo je nevjerojatno velik uspjeh, medalja s ovako velikog natjecanja ostat će zapisana u povijesti i nemamo razloga biti tužni i nezadovoljni zbog ovoga - zborio je Joković, koji je kući donio već šestu medalju sa svjetskih smotri.
Više od njega ima samo Andro Bušlje (sedam), ali ne kod Hrvata, nego svih vaterpolista koji su ikada nastupili na SP-u. Od tih šest, tri su bronce. Znači, Jokovićeve momčadi tri su puta posrtale u polufinalu i vraćale se po medalju. Strašan karakter.
Mentalitet pobjednika
- Bušlje i ja smo puno toga vidjeli. Odlazilo je i dolazilo puno igrača, otpratili smo puno generacija, ali ono što u posljednje dvije do tri godine vlada u reprezentaciji je velika prijateljska i obiteljska atmosfera. To se osjeti kroz svakodnevni rad na pripremama, kroz utakmice i nije nešto što treba zanemariti. Kod nas nikada nisu bila važna imena, bilo je važno igramo li dobro ili loše. Bitno je bilo ići naprijed, pobjeđivati i to nam je usađeno u mentalitet. Tako funkcioniramo i naše se zajedništvo pogotovo u posljednjih nekoliko godina pokazalo uspješnim - istaknuo je Maro i posebno podvukao posljednju rečenicu:
- Nadam se da će se tako nastaviti i na Olimpijskim igrama.
Uz Jokovića, koji je kod Hrvata posebno stršio pozitivnim učinkom na oba kraja terena, istaknuo se i vratar Marko Bijač. Iz Budimpešte je kao prvi vratar donio zlato, a iz Južne Koreje broncu i u oba je navrata bio jedna od glavnih karika momčadi Ivice Tucka.
- Možemo biti ponosni i reći da smo ostvarili veliki rezultat, da smo dali svoj maksimum. Možemo jedni drugima pogledati u oči. Španjolci su nas zasluženo pobijedili, bili su bolja momčad, ali vjerujem da ćemo taj poraz iskoristiti kako bismo nešto novo iz njega naučili i izašli bolji, pogotovo za Olimpijske igre koje dolaze sljedeće godine - otvoreno će 28-godišnji vratar Pro Recca, koji nije zaboravio naglasiti značaj osvojenog odličja.
Ogroman karakter
- Sa sedam posljednjih Svjetskih prvenstava Hrvatska se vratila s medaljom, to je nešto što nikome do sada nije uspjelo i hvalevrijedan je rezultat. Prije turnira smo očekivali finale i plasman u Tokio, ali pokazali smo ogroman karakter nakon tog polufinala. Znali smo da smo jaki u glavi i još smo jednom kući donijeli medalju.
Iako se na početku dotaknuo Španjolaca, čini se da Bijača i dalje malo boli poraz u polufinalu. Iako su on i obrana funkcionirali vrhunski za razinu utakmice i uloga koji je nudila, štimalo nije na drugoj strani terena.
- Španjolci su malo više pazili na taktičke detalje, dogodila se takva utakmica u kojoj su nas poremetili s tom M zonom i nismo pronalazili rješenje kako ugroziti njihov gol. Obrana je bila na nivou, primili smo samo šest golova i u drugom poluvremenu smo stisnuli, ali jednostavno nije išlo - istaknuo je hrvatski vratar, koji ulogu prvog pretendenta na zlato nije shvatio kao uteg.
- Ne bih rekao da nas je poljuljalo to što smo bili favoriti. To što nema Srbije u najboljem izdanju nije igralo ulogu jer smo mi svi u reprezentaciji već odigrali mnogo susreta kao što je bio onaj protiv Španjolske.