Euforija traje od 2014. i Svjetskog prvenstva u Španjolskoj. Tamo je Srbija pod vodstvom Saše Đorđevića, koji je zamijenio već vremešnog Dudu Ivkovića, zaustavljena tek u finalu, i to od SAD-a. Bilo je to srebro kojemu se malo tko nadao, ali srebro koje je od ove generacije srpskih košarkaša stvorilo novu veliku priču.
Đorđević je opustio krute, vojničko stroge odnose u svlačionici dok je njome ravnao Ivković, imao je svog generala na parketu, a Miloš Teodosić bio je u srpskoj reprezentaciji sve ono što nije uspijevao biti, bez obzira na svoj velik talent, u Olympiacosu ili CSKA.
Ostali bez kičme
Uz njega, Đorđević je kičmu reprezentacije slagao oko Nemanje Bjelice, sjajnog krilnog centra, koji se uspinjao na putu do MVP-a Eurolige. Bio je tu i silno darovit Bogdan Bogdanović, najbolji bek kojega je Srbija izbacila od slavnih vremena s kraja devedesetih i početka ovoga stoljeća, ali i snaga pod obručima iskusnog Nenada Krstića i razbuđenog Miroslava Raduljice.
Srbija je, možda i jače nego ikada do tada, imala kemiju. I hrabrog Đorđevića na klupi, koji se učas pretvorio u zvijezdu.
I malo ga je “prebacilo.” Čak malo previše jer je nakon osvojenog svjetskog srebra počeo pričati o tome da nije bio dio reprezentacije Jugoslavije s kraja osamdesetih jer “Dražen Petrović nije mogao istrpjeti još jednu klasu na vanjskim pozicijama”.
Što je notorna glupost jer ima nas koji se sjećamo. Đorđević je u to vrijeme bio talentiran play, daleko od onoga kakav je postao sredinom devedesetih, ali i predaleko od toga da bi ga se moglo trpati u istu rečenicu s Draženom...
U Srbiji, međutim, nošeni novim valom optimizma, nisu secirali Đorđevićeve izjave. Uoči Eurobasketa lani, on je, pak, bez imalo ograde najavljivao europsko zlato, “jer i na SP smo bili najbolji od svih Europljana”, ali nije se dogodilo. Nije se dogodila ni medalja, štoviše, Srbi su ostali na četvrtom mjestu, a Đorđević je izgovor tražio u suđenju.
U krugu od 7-8 u Europi
Iako ni to nije imalo previše veze s realnosti. Niti je Srbija u Španjolskoj na SP bila toliko sjajna koliko se to prikazivalo, niti je na Eurobasketu pokradena. Ona je samo reprezentacija u krugu najboljih europskih, a to je - prevedeno - krug od sedam-osam reprezentacija (i Hrvatska je unutra) koje su stanju dobiti svakoga, ali i izgubiti od svake od tih sedam-osam vrsta.
Saša Đorđević lani je u ruke dobio veliki klub, Panathinaikos jest takav, ali se tamo nije dugo zadržao jer je nakrcao klupu pomoćnicima (jedan od njih je i Zagrepčanin Goran Bjedov, koji ga prati i u reprezentaciji), čak i srpskim igračima, a Grci na to nisu najbolje reagirali. I nije dočekao kraj sezone.
Uoči ovoga ljeta Srbija se suočila s ozljedom Nemanje Bjelice. Velik je to udarac jer on je bio igrač koji je mnogo toga vezao. Doduše, u reprezentaciji je napokon zaigrao Nikola Jokić, a taj će biti paklen igrač. Već jest. Jokić je i velika snaga Denvera, igrač koji će raditi razliku.
Trebao je u reprezentaciji biti i Boban Marjanović, ali on je čekao novi NBA ugovor (potpisao konačno za Detroit za 21 milijun dolara za tri sezone) i bio je jedan od onih koji nisu zaigrali na olimpijskim kvalifikacijama. Marjanović je, doduše, želio zaigrati na Igrama, ali ga je Đorđević odbio.
Srbija je bez problema prošla olimpijske kvalifikacije u Beogradu, koje su, ruku na srce, bile puno slabije i od onih u Manili, a svakako od onih u Torinu. U međuvremenu je dočekao oporavljenog Milana Mačvana, no, kad je već odredio 12 za Igre, na turniru u Cordobi stopalo je ozlijedio Nemanja Nedović, dok je Miloš Teodosić iščašio prst na šuterskoj ruci. Srbi brižno čuvaju detalje oko ovih ozljeda, ali vidjet će se vrlo brzo o kakvim je problemima riječ.
U lakšoj skupini
Srbija ide u Rio po medalju, tako je to najavio Saša Đorđević, prvu otkako je samostalna. U Riju će zaigrati u lakšoj skupini. Onoj u kojoj su Venezuela i Kina, koje će teško do bilo koje pobjede, osim u međusobnoj utakmici. Srbija će, dakle, biti u četvrtfinalu Rija, a onda će na nekog od prve četiri reprezentacije iz naše skupine.
Možda i na Hrvatsku.