Mali je milijun razloga zašto nam je drago još jedno naše olimpijsko finale u vaterpolu. Zbog tog sporta, zbog svakog reprezentativca u Riju, ali i onih koji slijedom okolnosti nisu ondje. Zbog trenera u klubovima. Zbog entuzijasta u ovom sportu koji pliva u vodi, ali ne i u novcu i sjajnim uvjetima. Drago nam je zbog čelnih ljudi HVS-a koji, do vraga, ipak izgleda prokleto dobro znaju što rade jer ne ulazi se slučajno dvaput uzastopno u olimpijsko finale.
Ipak, neka nam bude dopušteno napisati jedno. Osobito nam je, možda i ponajviše, drago zbog jednog čovjeka. Prvog stratega na klupi, izbornika Ivice Tucka. Ovo su razlozi.
Kada je sredinom rujna 2012. preuzeo izborničku dužnost, u biti se prihvatio vrlo nezahvalne uloge. Naslijedio je u javnosti omiljenog, karizmatičnog, visokotrofejnog i najboljeg trenera na svijetu Ratka Rudića.
Negdje se mora vratiti
Znate što znači naslijediti RR i još nakon olimpijskog zlata?
Teško da bolji možete biti, svaki vam potez gledaju kroz prizmu “što bi Rudić napravio” ili “evo kako je to Rudić radio”. Doista, ni jedan vaterpolski izbornik u našoj povijesti, a i malo koji trener iz ostalih sportova, nije bio dočekan, praćen, pa čak još i u Rio ispraćen s toliko skepse.
Znamo što pišemo jer već četiri godine gotovo svakodnevno slušamo, ponajviše baš iz vaterpolskih krugova, da je Tucak tobože postavljen za izbornika iz samo dva razloga. Prvo jer je iz Šibenika, a drugo jer je dobar prijatelj Perice Bukića. Da, takve smo rečenice nebrojeno puta slušali i uzalud proturječili argumentima.
Uzaludno je bilo spominjati da je to trener koji je Hrvatsku već odveo do naslova svjetskog prvaka (juniori 2009. na SP u Šibeniku), da je s istim dečkima godinu dana ranije bio brončani na EP u Beogradu. Isti onaj koji je 2007. doveo Šibenik do finala Kupa LEN i kojem je samo gol nedostajao do trofeja pokraj bogatog ruskog Šturma. Najveći euro-rezultat Šibenčana. Uzaludno je bilo spominjati da je dvaput uzastopno (2010. i 2011) s Jadranom iz Herceg Novog osvajao Jadransku ligu u konkurenciji snažnog Juga CO, bogatog Primorja EB i tada još moćne Mladosti. Sve uzalud jer ulica je presudila - on je izbornik zbog “šibenske veze”.
Još intrigantnije je da se ništa nije promijenilo ni kada je počeo osvajati medalje s Barakudama. Svjetska bronca, pa srebro, pa FINA kup zlato, pa srebro u Svjetskoj ligi, zlato na Mediteranskim igrama. Ne, ni to nije argument.
Ni činjenica da je ova momčad neusporedivo jeftinija od londonskih zlatnika, s manje iskustva, sasvim izmijenjena, nije ništa promijenila. Pazite samo bez kojih i kakvih igrača je, iz različitih razloga, Tucak ostao: Vićan, Bošković, Barač, Hinić, Dobud, Obradović, a u Rio nije poveo ni Muslima i Buljubašića. Pune tri i pol godine nijednom, doslovno ni za jednu utakmicu nije imao kompletnu momčad jer je uvijek netko bio bolestan, ozlijeđen, kažnjen. Raritet!
Tada je govorio:
- Valjda tako mora biti, ali negdje će se vratiti. Duboko vjerujem u to.
Vratilo mu se. Njemu i svima nama koji volimo hrvatski vaterpolo i sport općenito.
Silno nam je drago ovo finale zbog izbornika Tucka jer se uz sve radi o čovjeku koji je bio sumnjičen, ali nije nikome nikad uzvraćao, još manje on napadao. Spominjali su mu da u 4 godine nije promovirao igrače kroz reprezentaciju. Pardon, ali što su onda Luka Bukić, Marko Bijač i Marko Macan ili pak nešto stariji Luka Lončar i Anđelo Šetka, a da ne govorimo da postoji još niz onih koji se prate, čije vrijeme dolazi, a koji sada nisu u Riju samo zato što je mjesta bilo za njih 13?
Ima svoj doktorat
Drag nam je i zbog svoje domoljubne crte, o kojoj on nikad ne govori, a mnogi ne znaju... Ne znaju da je 1991. skinuo kapicu, na glavu stavio vojničku kacigu, uzeo pušku u ruke i branio domovinu. U prosincu prošle godine, pak, Tucku je preminuo otac. Prijepodne ga je pokopao pa sjeo u auto do Dubrovnika sve ne bi li vodio Hrvatsku protiv Italije u Svjetskoj ligi. Iako nije morao, utakmica nije bila bitna, postoji pomoćnik i, zaboga, pokopao je oca koji sat ranije. No, on je došao i time je puno rekao bez ijednog izgovorenog slova.
Dan prije puta u Rio bili smo razgovarali i tada spominjali da je jedan olimpijski ciklus traje gotovo koliko i sveučilišno obrazovanje. Nakon četiri godine otišao je braniti diplomski rad u Južnu Ameriku. Nije baš riječ samo o diplomi.
Kako god završilo finale, Ivica Tucak u Riju je ispisao svoju doktorsku disertaciju. Nitko više neće spomenuti “šibensku vezu”. Tucak ima doktorat.