Tamo gdje se zapravo nismo nadali dobrim rezultatima i povratku nekih naših tenisačica i tenisača dogodio nam se lijep pomak. U Miamiju je Marin Čilić dobio tri meča i izborio osminu finala u kojoj je poražen od mladog ruskog asa Andreja Rubljeva, ali daleko najveći “boom” na hrvatskoj teniskoj sceni, koja je u posljednje vrijeme poprilično posrnula, izazvao je povratak na veliku scenu Ane Konjuh.
Ta mlada djevojka, koja je rano, još u juniorskim danima, najavila veliku karijeru tri se godine borila s ozljedom lakta, stalnim pauziranjem, liječničkim tretmanima. I korak po korak pala na 338. mjesto svjetske rang liste. A još u ranom dijelu njezine karijere razgovaralo se o njoj kao o tenisačici koja je potencijal za prvih deset, a za neke je ona bila i djevojka koja će se boriti za svjetski broj jedan.
Ali kako je vrijeme prolazilo Ana Konjuh je za širu sportsku javnost nestala s velike scene, a mnogi su bili uvjereni i da se više nikada neće vratiti. No, plasman u osminu finala turnira u Miamiju vratio je vrijeme na negdašnje dane, pogotovo pobjeda nad Poljakinjom Igom Swiatek, koja je puno obećavala i relativno rano isporučila. Swiatek je, naime, lani osvojila Roland Garros, ali je u Miamiju izgubila od tenisačice koja je na margini svjetske rang liste. Gotovo je nezapamćena tolika razlika između protivnica u takvom jednom meču, jer je Konjuh s pozicije 338. na svijetu svladala 16. na svijetu. To je priča koja je vratila osmijeh na lice Ane Konjuh i njezinih roditelja, koji su puno dali za njezin teniski prosperitet te trenera Antonija Veića, koji se prihvatio, neki su bili uvjereni, uzaludne borbe, ali ništa nije uzaludno ako si talentiran i ako voliš raditi.
Talent uvijek ostaje
U nekim njezinim ranijim danima, kada je sve išlo toliko brzo i tako lagano za djevojku iz Dubrovnika, bilo je i onih koji su tvrdili da nije sklona treningu, ali znate kako to ide u takvim pričama. Uvijek postoji netko tko previše priča, ali i pretjeruje. Kako god okrenuli, nakon što se tri godine borila s demonima, manje igrala, a više pauzirala, ako je Miami trebao biti novi početak Ane Konjuh, onda je on došao u pravo vrijeme. Svima nama, ali i onima koji su bili uvjereni da su najbolje godine prošle pokraj Ane Konjuh, nezadrživo prošle, ona je proteklog tjedna dokazala da joj je upornost najveća snaga.
Ali pokazala je i dokazala još nešto. Ako si jednom bio talent, to ćeš i ostati bez obzira koliko toga prošao da bi se opet vratio tamo gdje si nekad bio. I zato sam uvjeren da će se na pravu stazu vratiti i Argentinac Juan Martin del Potro, jer znate kako to ide - jednom šampion, uvijek šampion. Odnosi se to i na Del Potra i na Marina Čilića. odnosi se i na Anu Konjuh. Bila je velika u mlađim kategorijama i sada kada se riješila problema, a mi se nadamo da se riješila, vrijeme je za novi uzlet. I pozicija na rang listi - 338. uoči Miamija - brzo će se pretvoriti samo u statistički podatak.
Tako je Konjuh proteklog tjedna, uz tradicionalni nastavak serije naših najboljih tenisača u parovima, Mate Pavića, Nikole Mektića i Ivana Dodiga sa Slovakom Polašekom, učvrstila priču da hrvatski tenis ima smisao i da treba samo biti uporan. No, do koje mjere će naš tenis biti uporan to ćemo tek vidjeti. Naime, dok svijet organizira velike turnire, Hrvatski teniski savez je došao na ideju kako pomoći razvoju našeg tenisa u mlađim kategorijama pa smo tako usred natjecanja nazvanog Hrvatska profesionalna serija.
Radi se o challengerima koji su se proširili po Hrvatskoj, krenulo je s Istarskom rivijerom, igralo se i u Zadru, dva će se turnira odigrati i u Splitu, a dva i u Zagrebu. Zagreb je svojevremeno zahvaljujući Branku Horvatu imao i ATP Tour, ali i challenger koji je vremenom zbog nedostatka financija nakratko otišao u zaborav, a sada HTS pokušava vratiti tu tradiciju i pomoći mladim tenisačima da krenu u novi svijet s vrlo zanimljivim motivom.
Turniri su tu, dobra prilika da se nešto nauči, ali i jednako dobra prilika da se ostvari neki uspjeh, osvoje neki bodovi i poskoči na rang listi. Ideja definitivno nije loša, taj hrvatski san bi možda mogao pomoći našim mladim tenisačima i tenisačicama, ali u toj cijeloj priči postoji jedan manji problem. Taj je san, naime, previše rupičast. Dobro je sudjelovati na takvim turnirima, ali trenutačno je naš tenis u takvom stanju da se može sudjelovati samo uz pomoć pozivnica, a onda taj san obično kratko traje. Samo do prvog kola.
Smisao Challengera?
Sada nam dolaze dva challengera u Splitu i iako još nema liste sudionika ono što se moglo pronaći je da je riječ o dva turnira na kojima neće biti Hrvata ukoliko ne dobiju pozivnice. A koja je onda svrha organizacije takvih turnira, koja je svrha velikih napora koji će uložiti HTS, kao što je nedavno uložio u challenger u Zadru da bi Srbin Nikola Milojević osvojio singl u dvoboju s jednim Bugarinom, dok su Slovenci otišli do kraja u parovima.
Bojim se koliko će na kraju biti uspjeha od ove ideje s kojom su svi oduševljeni, od članova HTS-a preko gradova koji su se prihvatili organizacije. Igrati tek toliko da bi dobio priliku pokazati nešto među tenisačima, koji su na svjetskim rang listama na prilično niskim pozicijama, bojim se, neće puno pomoći. Netko će reći “pa jedan Ernests Gulbis bi trebao igrati kvalifikacije u Splitu”, jer nije naravno izravno u ždrijebu, ali to nije naš problem nego je to problem njegovog neiskorištenog ogromnog potencijala.
Zaustaviti vrijeme za Ivu
Ovo je serija koja bi trebala doživjeti svoj vrhunac u Bolu na Braču, ali ja bih rekao posve odgovorno da je taj turnir svoj vrhunac doživio davno kada je direktor bio Antun Plenković.
Ne znam što bi se moralo dogoditi da ova ideja padne na plodno tlo i da hrvatski tenis iz ove serije profesionalnih turnira dobije nešto što dosad nije imao, ali je sigurno da će trebati puno muke, puno vremena i puno talentiranih tenisača i tenisačica da bi jednog dana došli tamo gdje smo krenuli.
Na žalost, u ovom trenutku sve što možemo kazati je da u hrvatskom tenisu ima problema, ali srećom zbog pojedinačnih iskakanja, koja su zapravo redovita kad govorimo o muškim parovima, a tu bismo mogli pridodati i Dariju Jurak, malo je lakše čekati da se Ana Konjuh vrati tamo gdje je bila prije nego što su ju napale ozljede lakta, da se Borna Ćorić oporavi od ozljede ramena, a Marin Čilić od ozljede zvane nedostatak ozbiljne forme.
A ne bi bilo loše da smo mogli zaustaviti vrijeme na trridesetim godinama Ive Karlovića, jer, eto, on i u četrdeset i nekoj tu i tamo može do nekakvog ozbiljnog rezultata.