Uskoro bismo mogli ili trebali doznati rasplet priče o hrvatskoj košarci, koja već dulje vrijeme drma svijet ovog velikog i Hrvatima dragog sporta, iako već godinama nismo u košarci i s košarkom dostigli rezultate kakve smo nekada imali. Oni bi se opet mogli dogoditi “bude li mudrosti”, premda je veliko pitanje koliko će biti mudrosti tamo gdje nema jedinstva.
Ono što je neizbježno i sigurno jest da košarka, ako i nije bila godinama na aparatima, nije bila ni daleko, košarka koja je godinama bila u rukama istog čovjeka. No, kad je Danko Radić odlučio da mu je dosta i da će otići, počeli su se javljati kandidati kojih godinama nije bilo i, ako ćemo iskreno, kandidati koje godinama nitko nije pitao za mišljenje, jer sve je bilo u čvrstim rukama Radića, i oni koji su imali potrebu reći nešto drugo ili oni koji su mislili drukčije, brzo bi bili ušutkani. Ako su uopće nešto govorili.
Jedno kraće vrijeme nakon Radića košarka je bila u rukama Ivana Šukera, ali se još jednom pokazalo da politika i sport ne idu zajedno i da nam neće donijeti previše sreće. Neće ni u novoformiranom uredu za sport, iako se nadam da će šefica Janica Kostelić krenuti drugim putem, putem sporta. Jedino što joj ne želim je rješavanje nagomilanih problema u jednom drugom uredu, uredu košarke, u kojem ništa nije sigurno, a sve moguće.
Slava na trenerskoj klupi
Problem košarke vrlo je jednostavan. Danas i već godinama nema autoritet u hijerarhiji hrvatskog sporta, ali isto tako nema autoritet ni čovjeka od autoriteta u “svojoj kući” i to je najveći problem koji trenutačno drma košarkašku organizaciju. Pritom nisam siguran da je problem budućeg predsjednika HKS-a i najveći problem hrvatske košarke. Bez obzira na to hoće li to biti Stojko Vranković koji je, čini se, najveći favorit, ili netko iz kruga Aleksandra Petrovića, a u opticaju je ime Ivice Lovrića, koji je čovjek od velikog povjerenja Milana Bandića. Ima i onih koji govore drukčije, no u taj dio priče se ne želim iz pristojnosti uplitati.
Iako je Aleksandar Petrović nakon OI u Rio de Janeiru najavio da je njegova reprezentativna epizoda okončana te da više nema namjeru sjediti na izborničkoj klupi, čini se da to baš nije tako. Ne tako davno potvrdio je da je jedino što ga zanima izbornička pozicija. Premda kad je Petrović u pitanju, moraš biti oprezan. Ne samo zato što njegovi dojučerašnji prijatelji a danas neprijatelji tvrde da je posvađan sa svima koji imaju ozbiljne namjere u košarci, nego zato što je jednostavno nezamislivo vidjeti Petrovića u jednoj jedinoj ulozi. Pa makar to bila uloga izbornika hrvatske košarkaške reprezentacije, njegova omiljena pozicija.
Volio bi Petrović biti i predsjednik HKS-a, i predsjednik Cibone, zapravo, bio bi sretan kad bi mogao reći “košarka, to sam ja”, ali ono što najviše želi je slava na trenerskoj klupi. Uvjeren da kao trener nije ostvario svoje snove - a s tom tezom ću se složiti bez obzira na to što je bio posljednji koji je donio medalju Hrvatskoj, broncu na prvenstvu Europe - danas je, čini se, uvjeren da bi se uz njegovo vodstvo hrvatska košarka mogla vratiti tamo gdje je nekad bila.
Ali da bi došao do pozicije izbornika ili ostao čvrsto u sedlu, trebat će mu potpora i Dine Rađe, i Stojka Vrankovića, i Tonija Kukoča ako se saga o HKS-u rasplete na drukčiji način i vodstvo hrvatske košarke ode u neke druge ruke. Prevedeno, one koje nisu više sklone Aleksandru Petroviću.
Dobrodošla pomoć
No, kako se u ovoj utakmici ne biraju sredstva i kako je u ovoj utakmici svaka pomoć dobro došla, čini se da je Petrović zaključio da bi njegove izglede najbolje mogli podržati upravo reprezentativci. Naravno, postoji mogućnost da izbornik koji je u Rio doveo Hrvatsku sasvim blizu polufinala, a možda i dalje, nije tražio potporu reprezentativaca ili onih koji bi u ovoj priči mogli biti najvažniji pa, ako hoćete, i presudni. No, ako tu pomoć i nije tražio, ona je došla i svakako je dobrodošla čovjeku koji bi želio imati sve ovlasti u hrvatskoj košarci.
A ta se potpora već dogodila. Nakon Darija Šarića, i Bojan Bogdanović smatra da nije vrijeme za promjene. Ako tako kaže najbolji naš košarkaš, onda je jasno da će ga određeni krugovi, a možda i oni koji o svemu odlučuju, saslušati, a neki valjda i poslušati.
Mogu li igrači svojim nastupom i mišljenjem pomoći treneru koji ih je vodio u Brazilu, vrijeme će pokazati. Pokazat će i hoće li Savez, ako Stojko Vranković dobije mandat predsjednika, krenuti stazom na kojoj neće biti mjesta za mišljenje Petrovića i igrača. Ali sam siguran da Aleksandar Petrović neće odustati od borbe u koju je toliko toga uložio, čak i ako danas u košarkaškim krugovima nema previše istomišljenika i onih koji bi s njim rado popili kavu.