Hrvatski tenis na prvi i brzi pogled, u 2023. nije imao previše toga s čime bi se pohvalio, barem ako gledamo rezultatski te onu, najvišu, vrhunsku razinu tenisa u obje konkurencije, muškoj i ženskoj. Međutim, kada se malo pobliže prođu sve brojke, kada zagrebemo malo više u analizu, pa uzmemo u obzir i neke objektivne okolnosti, na koncu ćemo doći do zaključka da nije baš sve tako crno, odnosno da je itekako bilo svijetlih i pozitivnih trenutaka i priča. Uostalom, hrvatski će tenis 2023. zaključiti bogatiji za dvije Grand Slam titule i s tenisačem na svjetskom broju 1.
Ono što će, međutim, dati zabrinjavajuću perspektivu i to kod tenisača jest potpuni izostanak i titula, ali i finala na ATP Touru u pojedinačnoj konkurenciji. Nismo imali tenisača u završnom meču niti na jednom od 64 turnira uključenih u kalendar elitne svjetske razine, to je prvi takav slučaj za hrvatski tenis nakon punih 20 godina. Naime, 2003. je bila posljednja prijašnja sezona u kojoj također nismo imali ni osvajača ni finalistu na ATP Touru, dok smo u međuvremenu u generacijskom lancu Ljubičić, Ančić, Karlović - Čilić - Ćorić redovito svake godine kroz dva desetljeća imali nekoga tko je ostvario jedan od tih ciljeva.
Ove godine, međutim, u tom smo smislu ostali na nuli - bez titula, bez finala na ATP Touru, prvi put nakon 20 godina
No, isto je tako činjenica da je sav taj teret u 2023. pao na leđa Borne Ćorića, budući da nije bilo Marina Čilića, a koji je zapravo nosio hrvatski muški tenis više od jednog cijelog desetljeća. Ozljeda koljena na samo začetku godine udaljila je Međugorca od teniskih terena na, ispostavilo se, cijelu sezonu. Nakon što je u indijskom Puneu odigrao jedan meč, 4. siječnja, završio je na operacijskom stolu, a budući da koljeno nije dobro podnijelo pokušaj povratka u Umagu koncem srpnja, tu je praktički i zatvorio 2023. No, stižu informacije da Marin posljednje dana priprema prije starta nove sezone, odrađuje jako dobro, pa je za nadati se kako će u 2024. opet biti u punom pogonu i pomoći da spomenuta ovogodišnja hrvatska statistika s ATP Toura bude samo iznimka.
Napredak trojice Splićana
Naravno, bit će tu i Borna Ćorić, koji je također kroz sezonu imao određenih problema s ozljedama, pa nije igrao konstantno. Slab početak sezone nadoknadio je polufinalom Masters 1000 turnira u Madridu i četvrtfinalom Rima, no ubrzo je opet zaredao lošim rezultatima, uz izuzetak polufinala Winston Salema, da bi ga nakon US Opena lakat i rame poslali na stanku, koja se zapravo pretvorila u prijevremeni kraj sezone. Tako je godinu, od koje je puno očekivao nakon velikog trijumfa u Cincinnatija prošlog ljeta, završio sa skromnim omjerom 22-19 i na 37. mjestu ATP ljestvice.
Jedini drugi Hrvat koji je završio godinu u Top 100 jest - Borna Gojo. Splićanin je napokon počeo svoj talent konkretizirati i pretakati ga u rezultate, a najviše se to vidjelo na US Openu. Gojo je iz kvalifikacija senzacionalno stigao sve do osmine finala, gdje ipak nije mogao protiv Novaka Đokovića, ali je sa šest uzastopnih pobjeda na Grand Slamu pokazao za što je sposoban. U odnosu na početak godine dolsovce je prepolovio svoj renking, pa sada ima sjajnu startnu poziciju za 2024.
Još veći brojčani napredak na ATP listi pokazala su, pak, druga dvojica Splićana. Dino Prižmić, koji je 18 godina napunio u kolovozu, trijumfalno se oprostio od juniorskog tenisa osvajanjem Roland Garrosa, ali još je fascinantniji njegov ekspresni uspon među “velikim dečkima”. Osvajanjem ITF turnira u Poreču u sklopu Istarske rivijere već je bilo vidljivo da je prerastao tu razinu tenisa, što je kasnije u ljeto potvrdio osvajanjem Challengera u Banja Luci, a još više svojim prvim ATP pobjedama u karijeri na domaćem terenu u Umagu, gdje je stigao do četvrtfinala i tijesno izgubio od kasnijeg pobjednika Alexeija Popyrina.
Duje Ajduković (22) možda se tražio nekoliko godina, ali u 2023. svakako je pronašao svoj najbolji tenis do sada. Dvije titule na Challengerima i status trećeg najbolje rangiranog hrvatskog tenisača (143.) svakako su najbolja potvrda tome. I ne skriva da u 2024. namjerava nastavak proboja, do najmanje Top 100 društva...
Paviću Wimbledon u miksu
S druge strane, unazad je u 2023. otišao Mili Poljičak. Od juniorskog wimbledonskog pobjednika iz 2022. rezultatski se u proteklih 12 mjeseci očekivalo svakako više, no znakovi nisu dobri. Pad u renkingu za skoro 200 mjesta, porazi u serijama (u jednom navratu pet zaredom, u drugom osam u devet mečeva), 0-10 na Challengerima i tek jedan osvojen ITF turnir, i to najniže razine (M15), svakako su ispod razine Milijevog talenta. Treba se nadati da će se u 2024. za 19-godišnjeg Splićanina trend okrenuti...
Na početku smo spomenuli dvije Grand Slam titule i broj 1 na svijetu, a to su zasluge naših tenisača u konkurenciji parova, Ivana Dodiga posebice. Veteran iz Međugorja stigao je do titule u Roland Garrosu s Amerikancem Austinom Krajicekom, s kojim je osvojio ukupno pet turnira. Zbog toga su i završili godinu kao najbolji par svijeta, što je i Dodigu prvi takav uspjeh u bogatoj karijeri.
Mate Pavić donio je drugi Grand Slam trofej, i to iz Wimbledona u suradnji s Ukrajinkom Ljudmilom Kičenok u mješovitim parovima. No, Splićanin, nažalost, nije uspio ponoviti sezone kakve je imao sa Zagrepčaninom Nikolom Mektićem u 2021. i 2022. Olimpijski pobjednici iz Tokija, pobjednici Wimbledona i osvajači ukupno 17 turnira osvojili su tri turnira do polovice sezone, ali svejedno pri tome puno više gubili od željenog, pa su nakon Wimbledona odlučili raskinuti donedavno nevjerojatno uspješnu suradnju te krenuti svatko svojim putem.
Velike nade u Marčinko
Hrvatski ženski tenis, onaj na WTA razini, i dalje ovisi o dva imena - Donni Vekić i Petri Martić, no za razliku od tenisača, Osječanka i Dućanke nastavile su niz osvajanja WTA trofeja. Vekić se za to pobrinula već početkom sezone u Monterreyu, kasnije igrala i finale Berlina, dok je Martić dodala finale Linza.
Time su, inače, Donna i Petra nastavile impresivan niz hrvatskih WTA titula i finala, koja traje sada već 12. godinu (uzmem li skraćenu pandemijsku 2020. godinu sa samo 24 turnira kao iznimku). Jer 2011. bila je posljednja (puna) sezona kada naše tenisačice nisu osvojile, odnosno igrale barem finale WTA turnira, a otad su Petra i Donna, uz povremene asistencije Ane Konjuh i Mirjane Lučić, držale tu tradiciju na životu.
I nadamo se da će i dalje, ali i da će im u 2024. pomoći i neke nove djevojke. Velike nade polažemo u iskorak Petre Marčinko, Zagrepčanke koja je tek postala punoljetna te koja sasvim dobro napreduje i gradi svoj put, ali još uvijek i u Anu Konjuh. Dubrovkinja, koja je još 2017., kao 19-godišnjakinja bila Top 20 na svijetu, ali čiju su karijeru potom izmasakrirale brojne ozljede, ljetos je završila na novoj operaciji i sada, još jednom, kreće u novi pokušaj povratka. Obiđu li je ozljede, sa 26 godina još uvijek ima puno toga za ponuditi. Radi sebe i za sebe, prije svega, a posredno i za hrvatski tenis.