Htjeli - ne htjeli, mora vam sada proći kroz glavu ono vječno hipotetsko pitanje, “što bi bilo, kad bi bilo” da je Juan Martin del Potro bio zdraviji, manje ozlijeđen. Na žalost, Toranj iz Tandila toliko je krhak da su njegovu blistavu karijeru obilježile ozljede i operacije, čak osam ih je nanizao od 2010. godine. Najprije četiri na zglobovima na ruci, potom četiri na koljenima.
Kako bi izgledala teniska povijest i bismo li toliko pričali o Velikoj trojci da je kroz drugo desetljeće 21. stoljeća 33-godišnji Argentinac mogao u kontinuitetu igrati svoj najbolji, razarajući tenis? Del Potra, u posljednjem od svojih velikih izostanaka, na terenu nema od lipnja 2019. godine kad mu je puknula čašica koljena u Queen’s Clubu.
Sada kad je u ždrijebu Buenos Airesa sljedećeg tjedna, kad je izvučen za meč 1. kola protiv Federica Delbonisa, pobjednik US Opena 2009. godine najavio je da vjerojatno igra svoj posljednji turnir. Ili u Buenos Airesu ili u Rio de Janeiru, još jednom na kojem je dobio pozivnicu. Nešto više od dvije i pol godine od posljednjeg meča ispada da se pripremao samo da bi odigrao oproštajni meč.
- Uvijek sam bio u stanju nadići sve probleme - rekao je Del Potro na pressici u Buenos Airesu u subotu.
- Ne želim zatvarati vrata i jako sam uzbuđen, jer volim tenis i sve ovo sam prošao kako bih radio ono što najbolje znam. Danas moram biti iskren i ne odašiljati pogrešne poruke, iako sam u protekle dvije i pol godine slao poruke, koje nisu u skladu s mojom stvarnošću. Ako ću biti iskren, ja nisam ovdje zbog još jednog čudesnog povratka, jako dobro znam moje tjelesne nedostatke. S ovakvom ozljedom rekao sam da neću odustati, jer oproštaj mora biti na terenu, a ne na press konferenciji.
Četiri operacije na desnom koljenu obavio je od lipnja 2019. godine. Patnja na patnju.
- Dvije i pol godine spavam s bolovima. Nekada sam od Buenos Airesa do Tandila vozio tri i pol sata bez stajanja, sada moram stati kako bih protegnuo nogu. Ne volim to, ali to je ono što moram napraviti. Moja borba, u stvarnosti, više nije kako bih se uspješno vratio tenisu, nego je to borba za zdravlje i kvalitetan život. Nema smisla nastaviti živjeti s boli, tek su mi 33 godine.
Tu dolazimo do hipotetskog pitanja, što bi bilo da je Del Potro bio pošteđen ozljeda, da ga u prvom naletu nije uništio zglob lijeve ruke, pa se dvaput vraćao s ruba ponora (2010, 2014-16). Između 2010. i 2017. godine Argentinac je propustio čak 14 Grand Slam turnira. Dakle, nevolje su počele neposredno nakon čudesnog osvajanja US Opena 2009. godine kad je u polufinalu pobijedio Rafaela Nadala, a u finalu prekinuo petogodišnju dominaciju Rogera Federera. Švicarac je vodio 2:1 u setovima i imao 4:2 u četvrtom.
- Na žalost, morao sam se nositi s puno ozljeda, ali ostvario sam većinu onoga što sam htio. Ovo vrlo vjerojatno neće biti povratak kao oni ranije. Jako mi je teško igrati, svjestan sam ograničenja, pogotovo na dnevnoj bazi.
U utorak će ga gledati jedna posebna osoba.
- Mama Patricia nije bila ni na jednom mom meču u karijeri, ovo će joj biti prvi put. Ne mogu dočekati utorak. Zbog ovoga sam se odlučio na četvrtu operaciju i nisam mogao poželjeti boljeg suparnika od Fedea, jer zajedno dijelimo najsretnije dane.
Ti “najsretniji dani” osvajanje su Davis Cupa u Zagrebu 2016., kad se Argentina posljednjeg dana finala protiv Hrvatske vratila s 1:2 do 3:2. Najprije je Del Potro okrenuo 0:2 u setovima protiv Marina Čilića, potom je Delbonis s 3:0 zgazio Ivu Karlovića za prvi argentinski trijumf u povijesti. Iz petog finala.
- Utorak nije dan za podsjećanje na moju muku, ne želim da to bude tužan, nego nezaboravan dan. Igrati u Buenos Airesu u ovom trenutku za mene je “sada ili nikada”.
Tako će tenisač, koji je unatoč svim nevoljama, osvojio US Open, bio finalist na istome (2018), stigao do trećeg mjesta na svijetu, ukupno 22 titule iz 35 finala, uz sjajan omjer (439-173), vodio je Argentinu do Davis Cup slave te priskrbio sebi dvije olimpijske medalje (broncu u Londonu i srebro u Rio de Janeiru). U Rio de Janeiru je, na primjer, za srebro pobijedio Novaka Đokovića i Rafaela Nadala, a u polufinalu Davis Cupa protiv Velike Britanije revanširao se Andyju Murrayu za poraz u olimpijskom finalu, tako što ga je pobijedio u Glasgowu nakon pet sati i sedam minuta.
Za prvu i jedinu Masters 1000 titulu, 2018. godine u Indian Wellsu spasio je tri meč-lopte i pobijedio Rogera Federera u finalu. Del Potro čak je deset puta bio bolji od aktualnog broja 1, najviše za tenisača koji nikada sam nije bio broj 1, kao što je pobjeđivao Đokovića, Nadala i Federera dok su bili broj jedan. Uz njega u tome su uspjeli jedino Murray i Jo-Wilfried Tsonga.
Da, Juan Martin del Potro bio je poseban tenisač i stvarno je velika šteta što mu sudbina nikada nije dopustila razviti svoj talent do maksimuma.