Prošle su 22 godine od ponedjeljka, 9. srpnja 2001., dana kad je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon. Tim povodom donosimo tekst iz 2021., u kojem svjedoci iz prve ruke prepričavaju jednu od najvećih sportskih bajki.
Teško je reći kada je točno priča o Goranu i Wimbledonu prekoračila granice sporta i postala dio mitologije. Ako ne 1992., kad je kao favorit izgubio finale od Andrea Agassija, ili 1994., kad mu se prvi put ispriječio Pete Sampras, onda svakako četiri godine kasnije.
Treća „tacna“ je bila previše. Nakon novog poraza od Samprasa, Goran Ivanišević je s Wimbledonom već izgradio neobjašnjiv odnos strasti i očaja, nadanja i razočaranja, euforije i depresije. Hodočašća u teniski hram pretvarala su se u frustraciju koja je graničila sa sadizmom.
Emocija je prva riječ koja potpisniku ovih redova pada na pamet dok se prisjeća vrelog srpanjskog ponedjeljka 2001., kad je kao 13-godišnji klinac na obiteljskom ljetovanju doživio najljepšu sportsku uspomenu. „Onaj“ meč. Iz uvale na Hvaru u kojoj nema struje, pješačio sam do sela Gdinj, kako bih kod jedne bake na starom televizoru gledao prijenose iz Londona. Kako u ponedjeljak, tako i prijašnjih dana, dok je Goran u polufinalu protiv Tima Henmana istrčavao najduži maraton svoje karijere.
Činjenica se, manje-više, sjećamo svi. Postao je prvi i do danas jedini pobjednik Wimbledona s pozivnicom. Na ulazna vrata All England Cluba pokucao je kao 125. igrač svijeta. Prije Raftera je nanizao Jonssona, Moyu, Roddicka, Rusedskog, Safina i Henmana. Iskoristio je četvrtu meč-loptu. Pao na teren. Plakao. Trčao na tribine. Sjetio se Dražena. I govorio da nije siguran je li se sve dogodilo, ili će ga netko ubrzo probuditi.
Nije sanjao. O Wimbledonu 2001. svaki će sljedeći put govoriti s djetinjom iskrom u očima. Prije mjesec dana, kada sam ga upitao koja mu se slika finala najdublje usjekla u sjećanje, odgovorio je:
- Onaj trenutak kad sam primio pehar. Kad ga takneš, taj prvi dodir s peharom, to mi nikad neće izaći iz glave.
Dvadeset godina kasnije, umjesto Gorana ovaj put govore četvorica ljudi koji su najvećem trenutku njegove karijere svjedočili iz prvog reda. Neven Bertičević, institucija hrvatskog sportskog novinarstva, koji je kao izvjestitelj Sportskih novosti s obitelji Ivanišević prošao sve uspone i padove. Mićo Dušanović, legendarni komentator HRT-a, čiji glas i danas prati svaku wimbledonsku uspomenu. Mario Tudor, koji je kao 23-godišnjak bio Goranu i sparing-partner i trener i prijatelj. I Nikola Pilić, koji mu je na najnižoj točci karijere pomogao da uskrsne, a tog je dana sjedio u loži pokraj njegovog oca Srđana.
TUDOR: Kad netko spomene Wimbledon 2001., ljudima je u glavi obično ta slika kad Goran diže pehar. Meni je prva slika način na koji smo uopće došli tamo i kako je izgledala cijela sezona. Kad je šest mjeseci ranije izgubio kvalifikacije Australian Opena, rekao je sam sebi: ‘Dotaka si dno, ili ćeš nešto promijeniti, ili je to to‘. Nakon toga me nazvao da dođem u Zagreb i ponudio mi da putujem s njim na Challenger u Heilbronn. Zadnji Challenger prije toga igrao je sa 17 godina, ali vidio je da mora rovati ispočetka.
PILIĆ: Godina prije bila je još lošija, 16 puta je izgubio u prvom kolu. Igrao je loše, imao dosta kila više i kad je došao k meni, rekao sam mu: prvo, moraš smršavjeti, i drugo, prijavi Heilbronn. Prva reakcija je bila ‘ajme, Challenger‘, ali shvatio je da nešto mora poduzeti. I izgubio je pet kila, počeo trenirati, a u Heilbronnu je došao do finala i izgubio od Llodre. Tamo je bio brz teren, njegov servis imao je dosta efekta i vidio je da može igrati.
BERTIČEVIĆ: Čak i sa svim tim porazima, Goran se u to vrijeme dobro držao. Znao mi je pričati da su ga drugi igrači nakon treninga hvalili kako igra. A on je odgovarao: ‘Je, igram dobro, a ne mogu dobit‘ nikoga.‘ U Australiji je izgubio drugo kolo kvalifikacija od stanovitog Čeha Petra Luxe, ‘no name‘ igrača, i to na zadnjem terenu u klubu. Ali ni tada mu nije palo na pamet da prestane igrati. On je to gledao s neke sunčane strane. Čak i kad je u Queen‘su izgubio od Cristiana Carattija i kad ga je i ovaj pokušao uvjeriti da je igrao jako dobro. Jako dobro? Caratti, na travi? Malo morgen…
TUDOR: Kad usporediš Carattija, koji je tada bio negdje oko 200. mjesta, i Gorana, i još na travi, zvuči smiješno da je to izgubio. Ali znam da nakon tog meča nije bilo ni drame ni tuge. Otišli smo negdje van, na večeru. Bio sam mu tad kao neka vrsta ispušnog ventila, mogao je kanalizirati energiju i opustiti se.
BERTIČEVIĆ: Koji tjedan prije tog meča u Queen‘su stigla je pozivnica za Wimbledon. Goran je poslije rekao: ‘Sva sreća da su mi je dali prije Carattija. Nakon toga mi ne bi nikad dali, a onda bih vjerojatno ispao u kvalifikacijama‘.
PILIĆ: Wild card je bio posve zaslužen, ipak je tri puta igrao finale, i tad sam osjetio da je to izuzetno važna odluka. Naravno da nisam mogao naslutiti što će se dogoditi, ali znao sam koliko dobar može Goran biti na travi.
BERTIČEVIĆ: Netko je jednom osmislio teoriju za Gorana koja kaže: uvijek sumnjaj u njega, ali nikad nemoj prestati vjerovati. Ja sam od ovih drugih, koji nisu prestajali vjerovati. Valjda me zarazio njegov otac Srđan. Iako nismo bili ni blizu bivšem Goranovom menadžeru Ionu Țiriacu, koji je prije prvog polufinala s Beckerom novinarima nudio okladu da će Goran pet puta zaredom osvojiti Wimbledon. Srđan je odmahnuo rukom, ‘ma nek‘ osvoji samo jednom, lako ćemo mi za pet‘. A kad pogledate rezultate koje je imao te 2001., nismo baš imali razloga za optimizam.
DUŠANOVIĆ: Sad je to glupo reći, ali mislim da sam na početku turnira vrlo brzo osjetio da bi to moglo bi to. Naprosto vas uhvati neko praznovjerje - ja inače nisam praznovjeran, ali kad sam gledao Gorana, bilo je gotovo neizbježno. U emotivnom smislu, Wimbledon 2001. spada u apsolutni vrh, ne samo zbog događaja kao takvog, nego jer sam Gorana pratio kroz cijelu karijeru. Uvijek se sjetim 1998., kad je nakon trećeg poraza u finalu došao u studio BBC-ja, gdje smo morali napraviti intervju koji su čekali svi u Hrvatskoj. Samo smo se gledali i znali da je to užasan trenutak. On se osjećao jako loše. Nije vjerovao da će mu se sve to vratiti.
TUDOR: Kad je krenuo turnir, prvo što me iznenadilo je koliko dobro igra na travi. Pobijedio je Jonssona, pa Carlosa Moyu koji je taj dan odigrao na neočekivano visokoj razini, dobro je servirao, reternirao, izlazio naprijed. Goran ga je dobio 3-1 u setovima. Tad sam osjetio da se nešto može napraviti, iako sam držao to za sebe. Osjetio je valjda i on, ali nismo uopće potezali tu temu, da ne ureknemo. Nakon svih tih razočaranja, nije nam trebao dodatan pritisak, radije smo šutjeli. Ali nešto je bilo u zraku.
BERTIČEVIĆ: Protiv Jonssona je izgleda dosta dobro, a nakon Moye sam prvi put pomislio da može daleko. Moya je dobio prvi set, ali Goran mu poslije toga više nije dao šansu. Zabio mu je 35 asova. Moya je na presici prvi otvoreno izjavio: što god tko mislio, ako ovako nastavi, Goran bi mogao osvojiti Wimbledon.
TUDOR: Kako je turnir odmicao, svaki dan je bila neka zezancija, počeli su se stvarati rituali. Goran i ja smo bili u iznajmljenom stanu, a on je bio glavni kuhar. Uglavnom smo svaku večer jeli kokoš, pileća prsa na tavi. Općepoznato je već da smo ujutro gledali Teletubbiese, što je bilo toliko glupo da nam je bilo smiješno. Nije bilo interneta, ničega, pa smo se učlanili u videoteku i dnevno uzimali po 2-3 filma, u dvorištu kuće igrali balote…
PILIĆ: Te balote su mu psihološki dobro došle, pogotovo kad ga je trebalo opustiti za vrijeme kišnih prekida s Henmanom. Igrali su on i Mario protiv mene.
BERTIČEVIĆ: Jedna od prijelomnica bio je četvrtfinale protiv Safina, koji kao da je sam očekivao da neće pobijediti. Poslije je novinarima prilično zadovoljno objasnio da je izgubio od pravog, velikog igrača na travi. I dodao da će se ozbiljno naljutiti ako Goran ne osvoji. Onda je došao Henman i kiša, prekidi i nastavci…
TUDOR: Kad je izgubio treći set od Henmana 6-0 i kad smo nakon prekida došli u svlačionicu, zapamtio sam da mu je Niko, stari mačak, rekao - ‘slušaj, sutra počinje novi meč i igrate na jedan dobiveni set‘. Goran je kroz cijeli turnir bio mirniji nego inače, nije bio ljut ni imao izljeve bijesa u svlačionici. Nakupilo se tu i iskustvo.
DUŠANOVIĆ: Wimbledon je vezan uz kišu, zato je dolaskom krova za nas konzervativce nestao dio draži. I kad je počelo padati protiv Henmana, znao sam da će to pomoći Goranu. Igrači su, kao i mi komentatori, morali biti spremni na sve moguće i nemoguće scenarije, a on je u tom trenutku trebao nekakvu pomoć.
PILIĆ: Tu kišu poklonio mu je Bog. Da nije pala, Henman bi dobio u četiri seta. Drugi dan i dalje nije igrao dobro, iako je servirao bolje, a tek kad su nastavili treći dan, ušao je u svoj ritam, odlično odservirao i pobijedio. Između toga je bilo svakakvih razgovora, premišljanja, praznovjerja, ali jedna stvar je na kraju postala jasna: Goran može osvojiti pehar.
BERTIČEVIĆ: Kad nije bilo mečeva, Goran i Mario imali su običaj doći na večeru u stan koji smo dijelili Srđan, ja i moj prijatelj Gordan Gabrovec koji je izvještavao za Jutarnji. Kako se dvoboj s Henmanom rastegnuo na tri dana, nisu došli ni jednom. Valjda su od onih Goranovih piceka već počeli kukurikati.
TUDOR: Kad smo te večeri nakon pobjede išli prema videoteci, koja je bila blizu stana, vidjeli smo da ljudi već čekaju u redu za karte za finale, koje su opet išle u prodaju. Ne znam koliko je bila duga kolona, ali sjećam se postavljenih šatora i lude atmosfere koja se već podgrijavala.
BERTIČEVIĆ: U glavi mi je scena kad smo koji dan prije završetka turnira izlazili iz našeg stana. U jednom trenutku smo se zapričali, a Srđan me upitao: ‘Nevenko, hoćemo li moj sin i ja ovo izdržati?‘ On je tad imao problema sa srcem, čak mislim da su mu liječnici preporučili da ne ide u Wimbledon, no osjetio je da ga Goran treba. Nije bilo te sile koja bi ga zaustavila. Njegovo pitanje shvatio sam kao izraz silne želje da jedna priča dođe do kraja. Da otac posvjedoči kako se sinu ostvaruje san. Ono što se većini u životu nikad ne dogodi.
Izvor: HRT
DUŠANOVIĆ: Sve mečeve prije finala radio sam iz studija, a na dan finala sam u 6 ujutro krenuo u Kranj, odakle smo imali avion za London. Vremenski je to bilo toliko ‘knap‘ da kad smo Drago Ćosić i ja sletjeli u London, ušli u taksi i rekli da idemo za Wimbledon, taksist nam je rekao: uzmite podzemnu, bit ćete brži. Dojurili smo u Wimbledon, a ja sam otrčao prema komentatorskom mjestu. Kolega s BBC-ja mi je viknuo ‘donijet ću ti papire‘, ja sam uključio slušalice i čuo: ‘Mićo, vani si‘. U Zagrebu su valjda mislili da već satima sjedim tamo. I tako je počelo finale, za koje smo svi vjerovali: to je sad to. Nije bilo Samprasa u blizini, igralo se u ponedjeljak, s pravim fanovima na Centralnom terenu, koji su čekali kartu samo za taj događaj. Ivanišević i Rafter, Hrvati i Australci, Englezi koji navijaju za Gorana… Nadnaravna, prekrasna atmosfera. Više od sporta.
TUDOR: Prije finala nisam htio spominjati prijašnje godine, pogotovo ne ’98., ali Goran ih je sigurno proživljavao. Sve se u tom trenutku nekako posložilo. Da mu netko da Raftera na travi, a ne Samprasa. Sad ili nikad, to je bila zadnja šansa.
BERTIČEVIĆ: Prva tri finala gledao sam na tribini. Četvrti sam odlučio provesti u press centru. Vjerojatno ima ljudi koji bi rekli - gle ovog idiota, nije otišao na finale. Ali to je bio neki moj špurijus, triput sam gubio s njim, ajde da mu ne donesem opet nesreću. Da nisam bio toliko zainteresiran za taj događaj, vjerojatno bih se zaključao u neku sobu da ništa ne čujem. Kao što su njegova majka Gorana i sad pokojna sestra Srđana u stanu u Splitu ugasile televizor i čekale. Sve dok se nije oglasila prva brodska sirena, pa druga, pa treća. Onda su shvatile što se dogodilo. Znam da je otac Dražena Petrovića za vrijeme utakmica znao šetati po kvartu. Ali tata Srđan hrabro je gledao Gorana od početka do kraja.
PILIĆ: Finale je poslužio kao zadnji dokaz što se sve u sportu može dogoditi. Nakon tri poraza u finalima, Goranova želja da uzme taj pehar je bila golema. U petom setu bilo je jako gusto, Rafter je imao 7-6, 0-30 i retern koji je ostao u vrhu mreže, a koji bi mu donio tri meč-lopte. Goran se izvukao i ispisao fantastičnu priču.
DUŠANOVIĆ: Sva ta napetost kao da se skupila u jedan san kojeg je danas teško prepričati. Čak i zadnji gem. Tada nisam vjerovao da ću konačno izgovoriti rečenicu da Goran servira za meč i da ima meč-loptu za osvajanje Wimbledona. Bilo je tu još malo muka po Goranu i neiskorištenih meč-lopti, dok konačno nije završilo, i onda nisam mogao suspregnuti suze.
PILIĆ: Na prvoj meč-lopti sam zaustavio dah. Svi igrači će u toj situaciji drugi servis udariti malo sporije, ali ne i Goran. Druga serva mu je inače bila jako dobra, teška za napasti, ali on je htio udariti brže i napravio dvostruku. Pa onda još jednu. Nije nam to bilo lako gledati.
TUDOR: Znao mi je poslije reći da u tom zadnjem gemu nije znao gdje je, da mu je ruka imala 300 kila. Na trećoj meč-lopti pustio je lob koji je pao u teren. Ni sam ne znam koliko sam se puta u tim trenucima prekrstio.
BERTIČEVIĆ: Čuveni Australac Ken Rosewall izgubio je sva četiri finala u Wimbledonu. Goranu sam to rekao tek poslije finala, odgovorio je: ‘Dobro da jesi, inače bih opet izgubio‘. Kad je sve završilo i kad je primio pehar, sjetio sam se Petea Samprasa. Konačno je i on nešto pogodio, jer je nakon finala 1998. rekao da će sigurno i Goran jednom osvojiti Wimbledon, iako nisam siguran da je baš tako mislio. Sjetio sam se i sad pokojnog Boba Bretta, koji je odigrao veliku ulogu u odrastanju jednog čovjeka i tenisača. Životni mu je san bio da ga pretvori u velikog šampiona, ali kad je shvatio da to ne može učiniti, sam ga je ostavio. Dao mu je otkaz i rekao, ne mogu te više trenirati, neću ti uzimati novce. I taj dan je ostao u Wimbledonu da gleda kako njegov Goran ostvaruje san.
DUŠANOVIĆ: Kad je finale završio i kad su se gledatelji razišli, u klubu je ostala samo nekolicina nas jer je većina novinara žurila na avion. Hodam do studija čekajući konačno na taj veliki intervju, a ljudi mi čestitaju kao da sam ja igrao. Zgrabio sam putem nekakav šampanjac, odnio ga u studio, dao ga Goranu i zamolio ga da kaže: ‘Ja sam wimbledonski pobjednik‘. Da vidimo kako to zvuči i je li stvarno.
BERTIČEVIĆ: Za nas je povratak u Hrvatsku bio istu večer. Bio je to najduži dan i najduža noć. Nas četvorica smo tijekom leta popili dvije boce Jack Danielsa. Prvu smo kupili prije leta na aerodromu. Drugu je kupio momak koji je sjedio pokraj mene, koji je bio u Londonu i htio se vratiti doma, ali ga je djevojka nagovorila da stanu u red i čekaju karte. Otišli su i gledali finale. Bilo nam je jako veselo, ali kući smo ipak došli na nogama.
TUDOR: Mi smo se vraćali dan kasnije. Goran je odradio intervju za BBC, a onda smo otišli na avion koji nam je dala Slavica Ecclestone. Nismo imali pojma da se u Splitu sprema doček. Tek kad smo došli iznad i kad je pilot rekao da će napraviti krug, vidjeli smo baklje i rivu punu brodova. Sve nakon toga mi je u totalnoj magli.
BERTIČEVIĆ: Ima sportskih priča koje su veće od ostalih. Novinarstvo je prekrasan posao i premda će vam neki reći da im nije važno hoće li rezultat biti ovakav ili onakav, svi imaju svoje ljubimce. Ona slika kad je Goran primio pehar i kada ga je s dječačkim izrazom lica malo podigao u zrak, dugo mi je stajala na kompjutoru u redakciji. Puno je uspomena s Wimbledona, ali to je nešto što ću uvijek imati u glavi. Sliku klinca koji je cijeli život želio jednu stvar i konačno je dobio.
