Dugačka je i velika povijest najvećeg svjetskog teniskog natjecanja, finalu kojeg ćemo i mi uskoro svjedočiti u Zagrebu u dvoboju s Argentinom. Počelo je kao natjecanje Amerikanaca i Britanaca, priključile su se i ostale Grand Slam nacije (Australija i Francuska), kasnije i sve ostale. U dugačkoj povijesti Davis Cupa bilo je puno onih koji su ušli u natjecanje s velikom nadom i željama, ali i danas kad gledamo, samo su malobrojni bili nositelji tog blistavog trofeja. Uz četiri velike Grand Slam nacije to su bili i Njemačka, Švedska, Španjolska, Italija, Južna Afrika, Čehoslovačka, Rusija, Srbija i Hrvatska. Sam vrh i krema svjetskog tenisa.
U tom društvu koje se nije pretjerano mijenjalo, ali je balansiralo na rubu odličnosti, bila je svakako i Argentina. Reći da su Argentinci 30 godina na vrhu ili pri vrhu svjetskog tenisa koji uključuje i Davis Cup, malo je reći jer oni su stvarno toliko dugo među kandidatima koji su često bili blizu, ali su za korak ostali kratki. Još od 1981. kada se prvi puta igrala Svjetska skupina. Tada su u finalu igrali Amerikanci i Argentinci, Amerikanci koji su bili pobjednici predvođeni legendarnim Johnom McEnroeom i Roscoeom Tannerom, dok su za Argentinu igrala dva velikana - njihov najveći tenisač svih vremena Guillermo Villas i Jose Louis Clerc.
Argentinci su ukupno četiri puta bili u finalu Davis Cupa, ali karta nikada nije pala na njihovu stranu. Nakon tog inicijalnog poraza od Amerikanaca, Argentina dva puta još gubila finale od Španjolske, jednom od Rusije.
Nadmašili učitelje
I 2005, kada je Hrvatska šokirala najveći dio teniskog svijeta te u finalu pobijedila Slovačku, u finalu smo mogli igrati i s Argentinom. No, Argentinci su u polufinalu izgubili od Slovačke, a činjenica da je na dopinškoj kontroli u vrijeme tog meča pozitivan bio Karol Beck, nije pomogla Argentini. Diskvalifikacije nije bilo, samo je Slovačka morala finale igrati bez Becka, finale je otišlo u Hrvatsku i kreiralo jedan novi uzlet u našem tenisu.
Argentinci nikad nisu bili te sreće, iako je tenis bio i ostao jedan od njihovih najsnažnijih aduta i vodećeg sporta, jedan od onih koji su “uvezli” s Otoka kad su Britanci u Argentini gradili željeznice i upoznali Argentince s brojnim sportovima poput ragbija, golfa, pola, kriketa, naravno, nogometa, u kojem su s vremenom nadmašili svoje učitelje, a i inače su u mnogim sportovima bili bolji od svojih učitelja.
Tenis je bio jedan od sportova koji je blistao u Argentini i koji je godinama bio ponos Argentine. Argentinci su uvijek imali generaciju koja je mogla sve, ali njihovi međusobni odnosi nikada nisu bili dovoljno dobri da bi zadovoljili sve njihove želje pa i velike, velike mogućnosti. Tu je možda najbolji primjer bio odnos Nalbandiana, koji nikad nije bio pobjednik na Grand Slam turnirima, ali je to tako silno zaslužio, i Del Potra koji je u mlađim danima osvojio US Open, ali su ga godinama ozljede držale izvan tenisa, pa i u velikoj neizvjesnosti.
Nemojte se zaletavati
Kako će završiti ova najnovija utrka Hrvata i Argentinaca, uskoro ćemo doznati. Pogled na papir pa i razgovor sa stručnjacima svjetskog tenisa ili onima koji se smatraju dovoljno stručnima, reći će da je Hrvatska u prednosti ne samo zato što smo domaćini, već i zbog renkinga naših tenisača, koji je na svakoj poziciji nešto bolji od Argentinaca. Ali i zbog velike snage Marina Čilića i Ivana Dodiga u igri parova, snage koju su iskazali ove godine, a pogotovo u četvrtfinalnom dvoboju s Amerikancima.
Ne treba, naravno, odbaciti velike mogućnosti Argentine, nemamo pravo zaboraviti koliko su dobri Del Potro, Delbonis, Pella i Mayer.
Ne bi bilo dobro proglasiti se apsolutnim favoritom jer takvih gotovo da i nema u Davis Cupu i svi koji su dobri dočekat će ono što im je suđeno jednog dana. Baš kao što je suđeno i Argentincima da jednoga dana ponesu najveći trofej svjetskog tenisa, ali mi se nadamo da će taj dan doći nešto kasnije, a ne za tjedan dana.
I zato ako ste skloni prognozama, nemojte se zaletavati, nemojte se zaletavati ni ako ste skloni zaviriti u kladionicu. Ali treba biti optimist jer bez optimizma u konačnici ničega nema. Čak i ako Marinu Čiliću ovaj tjedan u Londonu nije išlo najbolje.
Kad smo 2005. godine osvojili Davis Cup, mnogi nisu vjerovali da je nešto takvo moguće. Pa ipak se taj veliki možda i najveći trenutak hrvatskog tenisa dogodio. Danas, “samo” 11 godina kasnije Hrvatska je opet korak do zvijezda.