Ako postoji senzacija Olimpijskih igara, onda se ona zove Sara Kolak. Makar je trener Andrej Hajnšek, Slovenac, rekao nakon Amsterdama, “ona će u Riju biti Kinder suprise”. Nismo sigurni da je veći dio hrvatske javnosti do petka uopće znao o kome se radi, ali Rio je promijenio sve. Takvo čudo, takva senzacija se ne pamti, posebno ne u bacanjima gdje se teško probijaju i centimetri, a kamoli metri.
I onda dođe klinka iz Ludbrega, ima nešto u tome Lud-breg, jer ne može baš svatko učiniti što je ona učinila.
Dakle, ovako. Mala je bila talentirana, bacala je koplje, ali talent nije izlazio na vidjelo. Onda je bila i ozlijeđena, rame je otišlo pa je 15 mjeseci nije bilo na bacalištu. Vratila se i onda je počelo nešto sasvim drukčije, nešto čemu je pljeskao i navijao žestoko i veliki Sebastian Coe, prvi čovjek svjetske atletike. I veliki Michael Johnson zaključio je u emisiji nakon atletskog dana u Riju:
- To je nevjerojatno, to je najveće iznenađenje dosad u atletskom programu.
Zagrljaj od velike ljubavi
Sara Kolak narasla je sa 21 godinom do olimpijskog zlata. Sandra Perković imala je u Londonu prije četiri godine, kada je uzela prvo zlato, 22 godine. I samo dan prije nego će Sara bacati u finalu, već zlatna Sandra je rekla:
- Vidjet ćete, luda je sto na sat.
Naravno da je bila u prvom redu, naravno da joj je isplela i pletenicu kao u Amsterdamu prije samo mjesec dana kada je javnost prvi put ozbiljnije čula za nju zbog europske bronce.
To što se dogodilo u četvrtak u Riju bilo je impresivno. Prvo je u Rio došla sa 63,50, koliko je bacila za broncu u Amsterdamu. Prije toga je još u Splitu na 62,75 prvi puta probila rekordnu granicu u Hrvatskoj. A onda je došao Rio, pa 64,30 u kvalifikacijama, dosta za finale. I onda u finalu čudesnih 66,18, koje nitko nije mogao dostići. U finale je ušlo devet boljih od nje ove sezone, a ona je izašla kao broj 1 s petim rezultatom sezone uopće.
I jednostavno se pitate što ima u toj ne tako velikoj curi, koja je u četvrtak navečer, dok je zlatna kiša kupala Olimpijski stadion, dotaknula nebo.
Moram priznati da sam upoznao svakakvih sportaša, ali da tako nešto još nikad nisam imao priliku. Ona je atomska bomba, sve što radi, radi brzo. Trebate vidjeti kako je projurila mix-zonom, kako je odradila presicu kao velika sjedeći između iskusne Viljoen i dvostruke olimpijske pobjednice Barbore Špotakove. Njene misli su totalno ludilo. Nasmijala je sve do suza i sad sam shvatio to što je pričala Sandra.
Dugo je nije bilo, tek je sat i pol nakon zlata promolila glavu u mix-zonu, gdje su je željno iščekivali.
- Ak’ me bute gnjavili, ak’ bude dugo, sve bum vas s kopljem naganjala. Možete birati samo oštru ili tupu stranu.
Opasan start. No, ipak da krenemo s bacanjem koje je promijenilo sve. Pokušajte objasniti?
- Iskreno, mi smo to planirali, trenirali smo za to. Psihički smo se i fizički pripremili, dala sam sve u taj hitac. Rekla sam si “ak’ buš u 12 najboljih, a ak’ se nemreš borit’ za medalju, kaj ćeš tamo?” Stisni zube i bori se. Nisam se zadovoljila finalom, željela sam više. Ako ti medalja nije cilj, ne znam kaj bi bilo.
No, ipak, prebacila je sebe.
- Velim, planirali smo to, ništa nije slučajno.
Nije to bilo lako finale.
- Da sam malo bolje otvorila, da treneru nisam popila živce, možda bi njemu bilo lakše, možda bi se manje nervirao. No, bitno je da je on plakao na kraju. Ja volim kad on plače.
Onda se vratila u svom stilu i kaže:
- ‘Ko zna, da sam bacila odmah u prvom ovo, možda bi se ove oporavile, a ovako, bacila sam u četvrtom, tak’ da više nisu imale prilike doći k sebi. Sve ima svoje.
Jeste li svjesni zlata?
- Kaj ja znam. Jesam. Napravili smo ove godine jako veliku stvar. Rekao mi je Joško Vlašić da sada uživam i ja uživam, to je to.
Što je rekao vaš omiljeni Andreas Thorkildsen?
- Zagrlio me, što ćeš više - zarumenila se.
- Bil je bez riječi, kao ja.
Zlato bacila zmajem
Je l’ to vrednije od zlatne medalje?
- Ma, jok, nijedan muški nije vredniji od zlatne medalje. Osim tate, trenera i brata. Ovo je sve prolazno.
Niste bacali s njegovim kopljem?
- Nisam, sa zmajem sam bacala.
A suze, ništa?
- Ne mogu sad plakati, ne mogu, toliko sam u šoku, a dvije litre vode sam spila. Budu suze sigurno kad čujem himnu.
Ima jedna stvar zbog koje joj je žao.
- Jedino mi je žao što Martina Ratej nije na postolju jer i ona je zaslužila finale i to bi bila još ljepša stvar. Ali druge godine će biti.
Počasni krug, prvi puta pred ovakvim auditorijem. Nešto ste si pričali u bradu?
- Nešto sam si brbljala, “ja sam olimpijska pobjednica”. Ne znam više... Je l’ to sad dosta, mogu ići?
Ne, još ne... Kaže trener da je rekao 66,13, a vi ste bacili pet centimetara duže.
- Prvi put sam prebacila trenera. Veli pet centimetara više, to ti je pet distanci na treningu, pa ti vidi. Ja velim može, nema problema i odmah, ako treba. Sad mogu sve. Neću ni spavati, idem odmah to napraviti.
Gdje se najbolje slavilo u petak?
- Rijeka, Ludbreg i Celje feštaju, uopće ne sumnjam. Tu su posebni krugovi ljudi koji znaju sve o meni. Ludbreg je moj, Rijeka su najljepše dvije godine moje karijere, Celje nije dom, ali su ljudi zbog kojih se osjećam kao kod kuće. Svi su mi obitelj i sretna sam zbog toga. Oni navijaju...
U Ludbregu ste sad popularniji od Barbare Othman, velike sopranistice?
- Vjerojatno budem, ali to nije ista priča.
Rame je u flasterima, nekad ste bili rukometašica, bit će da ste dobro bacali kontre?
- Bila sam golmanica, dobro. S ovim trakama bacam godinu i pol, to je odlično za rame.
Sandra je rekla ‘uživaj’
I sad?
- Još nekoliko natjecanja, pa riješim faks i idem na more i ima da me nema.
Dakle, negdje u prosincu.
- Ne, krajem rujna.
I Sandra joj je zaplesala na tribini.
- Jako lijepo je plesala i doviknula, ali neću reći kaj. I trener isto, to me motiviralo.
Kaže Sandra, “luda glava k’o i ja”.
- Normalno, a kak’ drukčije. Svaka od nas je svoja, da smo si super, jesmo, baš kao što sam si super i s Martinom na treningu, ali kada je natjecanje, onda je borba. Sa svima.
Što je Sandra rekla prije finala?
- Napravila je pletenicu, da ne zaboravim. I rekla je, “sad uživaj, napravila si svoje”.
Što to znači “uživaj”?
- Bez napora.
I onda zlato?
- A jee... Je l’ mogu sad ići?
Pa krene, pa se vrati i veli.
- Joooj, moram vam najbolji štos ispričati. Veli trener, vježba: stupanje s pretklonom na klupu. Ja radim k’o budala, mislila sam da je za noge, naradila se ja, a on dođe i veli, “znaš zašto si ovo radila?” Zakaj bih neg’ za trening? A on veli, “ne, to vježbaš penjanje na postolje”. Veću budalu u životu nisam vid’la.
Hvalio vas je trener.
- Je, moguće je jer smo stvarno super, jer smo veliku stvar napravili. Sve što imamo je rezultat toga. Apsolutno povjerenje od početka.
Kako ste znali da on zna kada ste se upoznali?
- Nije teško skužiti, kad on točno zna ono što je meni trebalo.
Hvala Rijeci i Kvarneru
Promijenili ste dosta trenera?
- On je posljednji.
I onda je otišla na presicu, sjela između Viljoen i Špotakove. Nahvalila ih u smislu da je čast sjediti između takve dvije sportašice.
Pitao je novinar za tehniku, nešto je zbrzala o brzini i na njenu sreću pitanja više nije bilo. A onda je opet dotrčala do nas i rekla:
- Joooj, zaboravila sam spomenuti AK Kvarner, Ivu Florijančić, Luciana Sušnja, Grad Rijeku koji mi je kupio pet koplja, koja još uvijek stižu. Oni su uvijek uz mene.
I ode, ako ste mislili da je Sandra brza, ova je sto puta brža. Sara Kolak, olimpijsko zlato iz Rija u bacanju koplja.