Koliko god se govorilo o lošem ozračju u nogometu, Hrvati vole hrvatsku reprezentaciju i na maksimirskom stadionu ovog će četvrtka upriličiti jedan od najvećih posjeta u doigravanjima za velika natjecanja, a gotovo sigurno najveći za Svjetsko prvenstvo.
Kad su se Vatreni 1997. prvi put našli u play-offu, također je bilo negativnih vibracija oko nacionalne vrste jer pratiti sumorno odigrane kvalifikacije, u kojima su poraženi od Danske u Kopenhagenu 3:1, a prije toga u dvije vezane domaće utakmicu nisu uspjeli svladati Sloveniju i Dansku, nije bilo lako. Kao i na kraju strepjeti hoće li Peter Schmeichel na Olimpijskom stadionu u Ateni zaustaviti baš sve pokušaje Grka.
Na zagrebački ogled s Ukrajinom došlo je 20.000 gledatelja. Hrvatska je dobila 2:0, a ostalo je povijest. U tom času nije se baš vjerovalo Bobanu, Šukeru i društvu, da bi oni u Francuskoj 1998. doveli naciju do euforije.
Prije četiri godine, na uzvratu s Islandom za Brazil, tada su postojali brojači, na tribinama je registrirano točno 22.612 ljudi. U to su doba već mnoge crne priče isplivale na površinu, no nacionalna vrsta imala je potporu. Koju istinski nikad nije izgubila, što se i sada jako dobro vidi. Samo da vrijeme ne otjera neke od onih koji su kupili karte da ostanu doma ili u kafiću.
U dva navrata Kockasti su se preko baraža dočepali i Eura. Prvi put se dogodilo 2003. godine, rival je bila Slovenija, atmosfera odlična, utakmica jedva gledljiva, no u Maksimiru je bilo 36.000 ljudi, to je jedini susret u doigravanju za koji je stadion rasprodan. U to doba s toliko se strasti navijalo za Hrvatsku, iako je imala po imenima i rejtingu igrača skromniju momčad nego danas.
Prije šest godina, nakon pobjede u Istanbulu nad Turskom 3:0, zagrebački ogled uvelike je tretiran kao formalnost, na tribinama je bilo 26.371 gledatelj. Hrvatska sada pet put igra doigravanje na istoj lokaciji. Očekuje se da će po posjetu dvoboj s Grčkom sjesti na broj dva ili tri. Bude li prema prodaji karata minulih dana.