Utakmica u Maksimiru potvrdila je da je Hrvatska kvalitetnija, i to znatno, u odnosu na Tursku. Fatih Terim ima jednog sjajnog pojedinca, mladog Mora, dok su mu ostali akteri uglavnom “radnici” zatvorene taktičke formacije. Bilo je za očekivati da će Turska odigrati bunker, iako je u prvih desetak minuta bolje otvorila utakmicu od naših. Upravo zahvaljujući hitronogom i tehnički vještom Moru.
Naši su, kao dizelski motor, trebali doći u radnu temperaturu da bi se nakon 15-ak minuta nametnuli suparniku i počeli plesti mrežu oko Babacanova gola. Nije to djelovalo toliko tehnički uvjerljivo, prije svega jer nam se činilo da Vatreni igraju sporije od potrebnog kontra-bunkera. Sve su naše napadačke akcije izgledale više kao posljedica individualne inicijative, odnosno kvalitete naših igrača.
Zdušna borba
Turci su se nekako nosili s tim naletima Hrvatske, ali unatoč izostanku dojma smišljenosti akcija, Vatreni su stvarali prilike. One su neutralizirane uz pomoć grede i izvrsnih reakcija turskog vratara Babacana. Obično u takvim partijama jedan detalj može prelomiti rezultat, pa je Modrićeva lucidnost u kaznenom prostoru zaključena prekršajem za jedanaesterac. Nažalost, taj dobitni trenutak nismo znali zadržati. Turci su ubrzo izjednačili, također iz prekida, ali uz obilatu pomoć Fortune, one koja je nedostajala našima, pa je Perišić skrenuo udarac Calhanoglua prema nebranjenom dijelu mreže…
Hrvatska je nastavila i u drugom dijelu napadati, ali, ponavljamo, sve nam je to više ličilo na dominaciju temeljem individualne kvalitete naših igrača, a manje kao proizvod kompaktne igre. Vatreni su se doista zdušno borili, na tom planu im se nema ništa za zamjeriti, ali su im i Turci u tom kontekstu kvalitetno parirali. Tamo gdje je prednost Hrvatske, tehnička nadmoć, ona se nije materijalizira kroz prilike i to je ključan razloga zašto se Terim može sretan vratiti u Tursku.
Čačić je optirao za jednu uobičajenu mu taktičku postavku, 4-2-3-1, i dobrim dijelom nam to djeluje OK izbor. Druga je stvar što je i ovom utakmicom potenciran dojam da je izbornik neuvjerljiv u vođenju utakmice.
Limitirajući faktor
Kad efikasnost šteka 60-ak minuta, onda bi bilo logičnije isprovocirati neku promjenu tijekova izmjenama igrača, možda i taktičke formacije, pogotovo što su se Turci praktično utaborili ispred svoga gola sa 10 igrača. Je li to opcija s dva visoka napadača ili neki drugi taktički potez, stvar je rasprave, no čini nam se da je ulaz dva napadača, N. Kalinića i Kramarića u 80. i 84.minuti (uz izlazak druge dvojice napadača) pomalo zakašnjeli pokušaj da se promijene stvari, koje su se duže vremena pokazivale limitirajućim faktorom za pobjedu. Ona je izostala isključivo zbog neefikasnosti napadačkog reda...