- Princeza Diana imala je izraženu intuiciju, iskonsku, kao u divlje životinje. U tren je sklapala prijateljstva - piše Paul Johnson u svojim memarima i nastavlja: “Divio sam se njezinoj intuiciji koju je, da je htjela, mogla dobro iskoristiti. Ona mi je, međutim, za sebe znala reći da je glupa. “Prije udaje željela sam biti stjuardesa. Ali nisam bila ni dovoljno inteligentna, ni dovoljno obrazovana”, rekla mi je jednom. Nekog posebnog znanja zaista nije imala. Sjećam se, prvi put kad sam je sreo pitala me: ‘Tko je bio Princ Regent? Zašto o njemu pričaju - znate ono, o Regent Parku? Je li bio važan? Što uopće znači Regent?’ Objasnio sam joj tko je bio i kako je bio vrlo sebičan. Stalno se budio noću i pozaspale paževe gnjavio pitanjem pitao ‘koliko je sati’? Svako malo morali su usred noći trčati u sobu i razmaženom princu reći koliko je sati. Konačno su namjestili sat tako da ga ovaj može vidjeti iz kreveta, držali su voštanice upaljenima, ali on ih je i dalje maltretirao.
Nema seksa ni intervjua
Diana me pomno slušala, a onda je uzdahnula: “Takav je i on. Princ Charles. Jednom je od sobara tražio da mu iz ormara, pored kojeg je stajao, izvuče tri košulje. Iako su bile u redu, Charlesu se nijedna nije svidjela. Ljutito je pozvonio, sobar je odmah dotrčao. “Ne sviđaju mi se”, kazao je, “izvuci mi još neke”. Sobar je naredao još košulja. Kad je otišao, upitala sam Charlesa zašto gnjavi čovjeka kad je sam mogao virnuti u ormar i odabrati što taj dan želi odjenuti. “Za to je plaćen”, odbrusio mi je.
Iako nije imala britku inteligenciju, Diana je vrlo brzo znala ‘pročitati’ čovjeka. Zato se s lakoćom i toplinom obraćala javnosti. Zaista je iskreno voljela ljude. Oni su to osjetili i uzvraćali su joj ljubav. Kada se rastavila, znala me upitati za savjet. Rekao sam joj: “Nema seksa, nema intervjua, nikakvih kontakata s medijima. Živi povučenim životom.” Ništa od toga nije poslušala.
Štreberica Maggie
U Johnsonovoj se knjizi, dakako, našla i “čelična lady”, bivša premijerka Margaret Thatcher.
“Margaret sam izuzetno cijenio. Ona je bila spasiteljica države, kao Churchill 1940. Zajedno smo bili na Oxfordu, bila je vrlo pametna i vrlo vrijedna. Stalno opterećena svojom frizurom. Jednom sam je pozvao da prošećemo uz rijeku, odbila je, “vjetar će joj razbarušiti netom isfeniranu kosu”. Nakon što je, godinama kasnije, postala vođom konzervativaca i cijele nacije, i dalje se opterećivala svojom frizurom. Jednom smo trebali otvoriti skup u dvorani Albert Hall; stepenicama koje su vodile do pozornice snažno je strujao zrak iz klima-uređaja. Margaret je poludjela, “upropastit će mi frizuru”. Rekao sam joj da se ‘zalijepi’ uz moja leđa i ‘žrtvovao’ svoju frizuru. Maggie je bila štreberica, obožavala je biti najbolja na ispitu.
Preduvjet za laburiste
Svoje je govore po cijele noći brusila, do savršenstva. Nije imala filing da ubaci poeziju, maštu, gotovo ništa od ‘Churchillovog romanticizma’. Ali je, za razliku od njega, znala proniknuti u srž stvari, ne gubeći vrijeme na megalomaniju i okolišanja. Nitko nikada Margaret Thatcher nije mogao naći nijedan mali primjer zloporabe moći i vlasti. Nakon 12 godina napornog rada - samo njezin muž zna koliko puno je radila - ugrozila je vlastito zdravlje. On je prvi uočio da to više nije ista žena; htio je da proživi dugu i dostojnu mirovinu. No, jedna me stvar fascinirala! Naime, kada je počela gubiti pamćenje, Margaret se uopće nije sjećala sebe kao premijerke. Sebe se sjećala samo kao supruge Denisa Thatchera.”
Tony Blair rođeni je glumac, zapisao je Johnson o bivšem britanskom premijeru i vođi laburstičke stranke.
“Blair je imao najuglađenije manire od svih premijera koje sam upoznao. Za svaku učinjenu stvar, makar bila i trivijalna, slao je čestitku sa zahvalom. Osobno ga nikad nisam doživljavao socijalistom, čak niti političarem. Uspio je zato što se znao predstaviti ljubaznim, dobronamjernim, simpatičnim i osjećajnim čovjekom. Uspio je zato što je bio rođeni glumac. Tony uistinu ima veliko srce. Kažu da je to glavni preduvjet da budeš dobar laburist. Tony je, međutim, bio i neznalica. Nije puno znao o povijesti laburista, niti imena vođa. Njegova najveća slabost bila je što nije volio čitati. Znao je dobiti kritike na račun toga. “Čitam ja, kako ne”, branio se.
“Što čitaš, Tony”, pitao sam ga.
“Knjigu.”
“Koju?”
“O trgovini robljem.”
“I koliko si pročitao?”
“Dosta. Završio sam prvo poglavlje. Razmišljam da pređem na drugo.”
Blair je iznimno cijenio Margaret Thatcher. Ljude, međutim, uopće nije znao procijeniti. U tome se krila njegova najveća slabost; nije znao razlučiti kvalitetne ljude od mediokriteta i istinski zločestih.