Dan nakon šokantne vijesti o pozitivnom dopinškom nalazu najboljeg hrvatskog tenisača iznenađenje nije nimalo splasnulo. Analizira se pogreška sportaša koji je nespojiv s bilo kakvim nedopuštenim sredstvima, prevarama i sivim zonama u kojima egzistiraju sportski mutikaše. Marin Čilić, igrač koji je u karijeri prošao desetke, ako ne i stotine testova, sada je pao zbog pakiranja glukoze i nikome nije jasno kako se to moglo dogoditi.
Zapravo, pravo je pitanje danas je li Čilić mogao prevencijom anulirati mogućnost da mu se dogodi ovakva budalaština? Kako je moguće da nitko iz njegova tima nije provjerio pakiranje glukoze kupljeno u Monte Carlu zbog kojeg je upao u najbedastiju moguću zamku? Upravo u timu, odnosno dugogodišnjem nepostojanju odgovarajuće ekipe, trebamo tražiti uzroke Čilićeva pozitivnog nalaza na još uvijek nepoznatu supstancu.
Povratak u Montrealu?
Naime, teniski se krugovi već dugi niz godina čude Čilićevoj odluci da ne angažira menadžera i ne ekipira se u skladu s igračkim renomeom. Marin je jedan od rijetkih tenisača u novijoj povijesti koji u trenutku kada je ušao u Top 10 nije imao menadžera. Nije ga imao sve do prije dva mjeseca, kada je započeo suradnju s Belgijcem Vincentom Stavauxom. Koliko je tu izgubio u marketinškom smislu te koliko je njegova zarada od sponzora i reklama mogla biti veća, teško je spekulirati, ali mnogo je veći problem što je i ovakva stvar, koja će ga pratiti do kraja karijere, trebala i morala biti spriječena. Morao je to Marin napraviti i sam, koliko god da je kupljeno pakiranje bilo slično onome koje je koristio na dnevnoj bazi, ali morao je i netko iz njegova tabora provjeriti sadržaj praha ili tableta, ovisno o tome na koji je način uzeo glukozu.
Iako je godinama radio s Bobom Brettom, trenerom s kojim je razvio poseban odnos, ali koji sigurno nije bio jeftin, dojam je da Čilić nije dovoljno ulagao u ostatak tima. Slaven Hrvoj, čovjek zadužen za fizičku pripremu, tek je posljednjih godina počeo redovito putovati s njime po turnirima, a sve mu je češće društvo pravio i fizioterapeut Davis Cup reprezentacije Robert Prusac, iako ta suradnja ni u novom planu, u koji je uključen Goran Ivanišević, nije postala stalna. Štedljivim pristupom možda nije gubio na teniskom planu, iako i tu postoje upitnici, ali ostatak “paketa” je sigurno patio.
Čilić je pristao surađivati s ITF-om i zato bi, uz činjenicu da mu je u krvi pronađena minorna količina nedopuštenih sredstava, kazna mogla biti blaga. Budu li mu oduzeti bodovi i nagradni fonda za posljednja tri mjeseca (najveći rezultat finale Queen’sa), Čilić će to osjetiti na renkingu, ali će se već od Montreala moći vratiti na Tour.
Slučajevi Čilić i Troicki
Odluka se očekuje sljedećeg tjedna, a sjedište ITF-a je u Londonu, gdje je na suđenju bio i Viktor Troicki. U Marinovu slučaju treba očekivati brzu odluku koja ne bi trebala biti objavljena do početka sljedećeg tjedna. Sudbina je htjela da se odluka donese u Londonu, i to mjesec i pol dana uoči Davis Cup ogleda protiv Velike Britanije. Dođe li Murray, ionako će biti teško, ako Murray neće moći, gotovo i neprolazno. Eventualni poraz i ispadanje iz Svjetske skupine značilo bi i veliku rupu u ionako polupraznoj blagajni HTS-a, ali to je već neka druga priča...
Gluma za Oscara
U Čilićevu slučaju fascinira i hladnokrvnost kojom je proveo upute iz Londona i odglumio ozljedu koljena kojom je objašnjeno njegovo odustajanje od Wimbledona. Ozljede, jasno, nije bilo, a Marin je u intervjuima uoči Umaga objašnjavao koliko koljeno boli. Možda će nam ljudski malo pasti u očima, on ili tko god je autor ideje o lažnim izjavama, jer je mogao izbjeći intervjue uz jedno od milijun dostupnih objašnjenja, ali skidamo kapu za glumačke sposobnosti.
Na kraju svega, ostaje ljudski dojam, dojam koji ne ostavlja prostora objektivnosti. Jučer sam na istim ovim stranicama gotovo ismijavao glupa objašnjenja za pozitivne testove. Sudbina je htjela da je na kraju baš tog dana, u kojem sam se obračunao sa svakojakim prevarantima, pao dečko kojeg znam otkako smo imali 12 godina. Momak s kojim sam imao zadovoljstvo podijeliti dio teniskog puta, fanatični radnik i, prije svega, zaljubljenik u tenis nikada ne bi uzeo ili pomislio uzeti nešto nedozvoljeno.
Bilo profesionalno ili ne, jednostavno odbijam bilo kakvu raspravu na tu temu. Marin previše voli tenis i previše mu znači u karijeri, profesionalno i privatno, da bi bilo što riskirao.
Nema opravdanja
Minimalni trag nedozvoljenih sredstava u krvi dokazuje da on nije jedan od onih koji su uhvaćeni s prstima u pekmezu. To ne znači da nije zaslužio kaznu, jer neznanje nije opravdanje, ali ona bi, slično kao i u slučaju Sandre Perković, trebala biti minimalna. Najgora neforsirana pogreška koju je napravio u karijeri? Najveća i jedina koju nikada ne smije ponoviti.
Inače, otkako je 2007. oformljena ITF-ova antidopinška jedinica, najveće ime koje je bilo pozitivno na doping bila je Martina Hingis. Švicarka je pala na kokain 2007. te je zbog toga otišla u mirovinu. Čilić, danas 15. igrač svijeta, ovim bi pozitivnim nalazom postao najbolje plasirani igrač koji je bio pozitivan na doping.