1. Hrvatsko čudo
Prije dvije godine bili smo 13. Trinaesti među 27 reprezentacija koje su osvojile medalje na Europskom prvenstvu u Zürichu. Dvije godine kasnije kući idemo kao 14. među 32 zemlje. Opet jedno zlato i bronca. Broncu Ane Šimić naslijedilo je malo ludbreško čudo s kopljem Sara Kolak. Sve se mijenja posljednjih godina u našoj atletici, dolaze neki novi klinci, neki novi osvajači medalja, samo jedno ostaje isto. Sandra Perković.
Četvrti put za redom u Hrvatsku je donijela europsko zlato, opet sa stilom, sa 69,97 metara, opet je konkurenciju ostavila na više od četiri metra odstojanja, no, uspjela je još nešto. Nešto što neki drugi velikani, poput Renauda Lavilleniea ili Olhe Saladuhe, u Amsterdamu nisu. A imali su priliku. Samo je Sandra na amsterdamskom olimpijskom stadionu uspjela održati povijest na životu. I ovo dvoje velikana lovilo je četvrto zlato za redom, ali samo je Sandra uspjela.
Ušla je u veliko društvo njemačke daljašice Heike Drechsler, koja je povezala 1986, 1990, 1994. i 1998. te ruske kuglašice Nadežde Čižove (1966, 1969, 1971. i 1974). One nisu imale priliku uloviti petu, ali Sandra će imati. Za dvije godine u Berlinu, na olimpijskom stadionu na kojem je 2009. kao klinka pokazala zube najboljim svjetskim diskašicama.
- Peto zlato? Zašto samo pet? Pogledajte koliko imam prstiju - zagonetno je poručio Sandrin trener Edis Elkasević odlazeći iz Amsterdama.
- Ako imamo priliku ispisati nešto što nitko nikad neće stići, zašto ne iskoristiti to? Zašto ne bismo još punili vitrine?
A prvu veliku seniorsku u vitrinu je okačila i Sara Kolak. Kinder surprise, kako je zove njezin slovenski trener Andrej Hajnšek. Neki kažu “mala je luda k’o Sandra, bit će strašna”, no, polako, pustimo “malu” da odrasta u svom smjeru. Ovo što je napravila u Amsterdamu je iznad svih očekivanja, ali za konstantu će trebati još puno rada.
Ovu ili čak sjajniju medalju mnogi su prije puta u Amsterdam vidjeli oko vrata Ane Šimić. Prilika se nudila na dlanu, ali Ana je podbacila već u kvalifikacijama. Baš kao što je to napravio Filip Mihaljević, koji je došao sa svjetskom dvoranskom broncom. No, on je još “mali” na velikoj sceni, prvi je put na EP-u, a i sezona u Americi mu traje od siječnja.
Da su nam se zvijezde poklopile, možda bismo slavili i medalju Ivana Horvata, koja se nudila još više nego ona u visu, ali kaže, “vjetar je bio nemilosrdan”. Kad u istoj disciplini kiksa Lavillenie, onda se mi ne smijemo žaliti. Što bi tek Francuzi trebali napraviti? Ubiti se odmah?
Da, svakako je moglo bolje. Mogao je i Stipe Žunić ubosti više od 9. mjesta u finalu kugle da se nisu javila leđa i rekla “ne ovaj put”.
Ali svatko od njih bi ionako odmah potpisao “neka je Amsterdam ovako završio, samo da u Riju budemo bolji”. Pazite, a tamo im se priključuje i Blanka Vlašić. To nikako ne smijemo zaboraviti. Za mjesec i koji dan pokazat će vam ona sama zašto...
2. Novac sve pobjeđuje
Poljska je je najuspješnija nacija EP-a u Amsterdamu. Naslijedila je Britance sa 12 medalja, najviše od svih zlatnih, šest. Njemačka i Velika Britanija imaju po 16 ukupno, ali zlato je zlato. A onda senzacija nad senzacijama odmah iza njih. Turska. Zemlja koja je prije samo dvije godine u Zürichu osvojila jednu jedinu broncu, sada ima 12 medalja. Čak četiri zlata, pet srebrnih i tri brončane. Što im se dogodilo? Novac. Lova im se dogodila. A očito je imaju preko krova jer kupili su “pola Kenije”. Uboli su one prave, koji će im donijeti uspjeh i to je cijela priča.
Inače, Kenijka Yasemin Can osvojila je i 5.000 i 10.000, njezin sunarodnjak Kaan Kigen Özbilen ili kako se zvao kao Kenijac Mike Kipruto Kigen srebrni je u polumaratonu, Polat Kemboi Arıkan zlatni, a Ali Kaya srebrni na 10.000 m... Imaju i Kubanca Yasmanija Copella Escobara prvaka na 400 m prepone, Jamajčanin Jak Ali Harvey donio im je srebro na 100 m... Godišnje im nekoliko njih padne na doping, ali u rezervi čekaju novi stranci, za koje su već pripremljeni turski papiri. Da, i to je danas atletika u nekim zemljama. Turcima dobro jer slijeću medalje, Kenijcima dobro jer bježe od bijede, a u svojoj zemlji ionako ne bi mogli ući u reprezentaciju. I svima dobro. Ali vjeruje li im se? Ne baš. Jesu li čisti? Neki valjda jesu. Valjda...
3. Zvijezde bez povijesti
Brojka od šest atletičara koji su u povijesti uspjeli zaredati četiri europska zlata u jednoj disciplini, u Amsterdamu je trebala biti povećana za još dvije. No, kopljaši Janis Lusis i Steve Backley te preponaš Colin Jackson (110 m) nisu dobili novo povijesno društvo. Ukrajinska troskokašica Olha Saladuha nije uspjela, bila je tek šesta u finalu.
Francuski motkaš Renaud Lavillenie bio je zicer. Da se nije previše zaigrao. I propustio sve visine do 4,75, a onda pao u sva tri pokušaja. Drvlje i kamenje sipano je na njega, a on kaže, “ja bih opet sve ponovio”. Nije se posuo pepelom, nije priznao pogrešku, a Francuzi se samo nadaju da glavni francuski atletski favorit za zlato na Igrama u Riju ne napravi istu glupost i tamo. Da opet ne poleti i prije nego što primi motku u ruke...
4. Julija Stepanova Juda ili heroj?
Svjetska i europska federacija navodno se silno trude očistiti Kraljicu sportova od dopinga. Pet dana u Amsterdamu je hodočastio i prvi čovjek svjetske atletike Sebastian Coe. Na sva zvona propagirao je čistoću sporta, a glavna marioneta te propagande, dok Rusi plaču jer im ne daju da idu u Rio, bila im je baš Ruskinja. Osamstometrašica bez i jedne velike medalje Julija Stepanova prije godinu i pol dana cinkala je njemačkom ARD-u da u njezinoj “majčici Rusiji” vlada sustavni doping. Dokumentarcem je uzburkana atletika, WADA i IAAF su se digli na noge, suspendirali Rusiju, sada im odbili sve zahtjeve da bar neki Rusi odu u Rio, proslijedili sve da odluči Sud za sportsku arbitražu (CAS) u Lausanni i iAAF je problem skinuo sa svoje grbače.
Toj istoj Stepanovoj jedinoj su dopustili da nastupi u Amsterdamu, a ona se na pola utrke navodno ozlijedila, primila za nogu i prohodala 300 metara do cilja. Cijeli je stadion skandirao junakinji koja se bori za čisti sport. Neki su je nazivali herojem, no, ima i puno onih koji su joj uz ime dodali samo - Juda. Svjetska i Europska federacija sjajno su iskoristile poprilično nepoznatu atletičarku da nosi dres “čistoće”, no, paralelno s time zastava se vijorila za neke već nekoliko puta dopingirane, poput srebrnog Bjelorusa Ivana Tihona, koji je dva puta kršio pravila i to ozbiljnim dopinzima. Teško da će neka Stepanova moći očistiti toliko nagomilane “injekcije” koje je Kraljica sportova ubrizgala u sebe. Ne samo u Rusiji, kojom se sada bave. A što ćemo s Amerikom, Kenijom, Kinom, Bjelorusijom, Ukrajinom... Što ćemo s nizom zemalja koje su i dalje brže od doping kontrole?
5. Čuvaj se Rio, stižu bacači
Neki veliki odlučili su se za opciju čuvanja za Rio i zato nisu došli u Amsterdam. Nisu došli pokazati što to spremaju za novi olimpijski stadion. No, oni koji su došli, najavili su velike stvari. Prije svih bacači. Ženski disk (Sandra Perković), kugla (Christina Schwanitz), kladivo (Anita Wlodarczyk), pa diskaš Piotr Malachowski, niz kopljaša, kladivaš Pawel Fajdek... To su oni koji će diktirati postolja i u Riju.
Trkači? Preponaši će eventualno imati što reći tamo, srednjoprugaši nekako, ali sprinteri i dugoprugaši nikako. Nisu to vremena s kojima će se prvi moći boriti s Jamajkom i Amerikom, a drugi s Kenijom i Etiopijom. Eventualno može iskočiti koji Poljak, Bosanac Amel Tuka s nekom novom senzacijom, iako je ovdje bio tek četvrti, možda koji kupljeni Turčin... Kod žena, pak, najbrža Europljanka, Nizozemka Dafne Schipers i popis bi lagano mogao završiti.
Ali zato bacači... Njih se Rio treba posebno čuvati...