Prije 49 godina, a vjerojatno sve do dan-danas, ona je najmlađa stanovnica jednog studentskog doma. Imala je tek - pet dana.
- Rodila sam se u Zagrebu, u bolnici Merkur, istoj bolnici u kojoj se danas, gotovo 50 godina kasnije, borim za život - počinje svoju hrabru priču Ana Mrčić.
- Moje prvo prebivalište bilo je samo 100 metara zračne linije od bolnice. Studentski dom na Laščini. Roditelji su bili studenti, a kako su imali i obiteljske paviljone, živjela sam tamo godinu dana dok roditelji nisu završili fakultet.
Pa se preselili zbog očeva posla u mamin kraj, u Liku, u Gospić.
- Nakon toga smo živjeli u Omišu, pa Splitu, tata danas živi u mjestu Slime.
Mjestu koje je proslavio Josip Pupačić, veliki hrvatski pjesnik, inače ujak Anina oca.
- A ja... ja sam se vratila na mjesto otkud sam počela...
Vratila se u Zagreb. Diplomirati prvo ekonomiju, pa psihologiju s kojom se kao psihologica zaposlila u OŠ Brezovica...
- Na žalost, predugo sam već na bolovanju.
Čudo visoko dva metra
I tu počinje ta mučna priča kroz koju Ana Mrčić, novopečena svjetska veteranska prvakinja u troskoku, žena s “milijun” medalja u troskoku, ali i dalju, koji je skakala “usput, kad već dođem na natjecanje...”, prolazi već dugo. Jako dugo.
- Praktički od kad sam rodila Filipa. Tada su mi ustanovili dijagnozu.
Filip je 17-godišnji sin. Jedan od najtalentiranijih hrvatskih atletičara, skakač u vis, koji je prije samo nekoliko dana skočio i hrvatski mlađejuniorski rekord od 2,09 m (natjecanje je bilo neslužbeno, pa se ni rekord neće voditi).
- Jedva sam ostala živa kad sam ga rodila - prisjeća se.
- Mjesec dana prije poroda jedan dan mi je počela ići krv iz nosa. Kao da ste otvorili pipu. na hitnoj su rekli da u roku od 24 sata moram roditi, da je to HELLP sindrom, smanjen broj trombocita. Rađala sam ga pod transfuzijom da bih uopće preživjela. Rekli su da je moje stanje za njega bilo kao teška prometna nesreća i da je vrlo izvjesno da bi mogao imati cerebralnu paralizu, da bi mogao biti u kolicima. Jasno, potražili smo sve žive stručnjake i svi su rekli da se samo vježbom oni dijelovi mozga koji nisu oštećeni krvarenjem mogu potaknuti da preuzmu funkciju onih koji su oštećeni. Trenirala sam s njim 13 mjeseci. Od njegova prvog do 14. mjeseca. Satima i satima dnevno.
I dogodilo se čudo. Danas dva metra visoko, zdravo, nasmiješeno čudo.
- Čak su me zvali na neki simpozij da priložim njegove nalaze. Pokazali su ga kao dijete s iznimno velikim oštećenjem mozga, a praktički nikakvih posljedica nije bilo. Prošao je sportski vrtić, pa dvije godine škole plivanja, a od 3. razreda osnovne je u atletici. Imao je samo razdoblje od godinu i pol pauze kad je tri puta lomio ruku. Ah, izrastao je golem pa se nije snalazio... - smije se Ana.
- Mislim da ste shvatili da mi živimo tako da ništa ne tajimo i da se ničega ne sramimo. Sve je to život.
Težak život kroz koji i mama Ana i Filip koračaju ni u jednom trenutku ne skidajući osmijeh s lica.
- Ima ljudi kojima je puno gore nego nama.
Anin neprijatelj zove se Mijelodisplastični sindrom (MDS).
- Narodski ga zovu predleukemija. Može se pretvoriti u akutnu leukemiju, a i ne mora. Ja u biti živim zahvaljujući dobrim ljudima koji daju svoju krv. A bez koštane srži pitanje je hoću li i koliko dugo moći i dalje. Stanje je dosta ozbijno...
Nužna transplantacija
Kad je vidite kako trenira, kako se natječe, ne samo da ni po čemu ne biste pomislili da se ova 49-godišnjakinja bori s opakom bolesti, nego biste bili sigurni da ima i upola manje godina.
- Najgore mi je kad dođem na natjecanje pa ljudi krenu gledati moje noge. Cijele su modre... Ili kad mi nekontrolirano krene krv na nos.
Ili kad joj počnu krvariti desni, kao kad smo mi razgovarali s njom.
- Ja sam kandidat za transplantaciju koštane srži. Moja koštana srž ne radi. Ovisim o transfuziji. Redovno u Merkur idem na transfuzije, svaka 3-4 tjedna, eritrociti i trombociti. Početkom nove godine trebala bih se odlučiti za transplantaciju. Već prije 3 godine govorili su mi da krenem s time, ali ja sam odustala. Na sreću, imam sjajnu doktoricu, koja mi je potpora u tome da i dalje nastavim živjeti sportski, ne zabranjuje mi treninge jer, to bi za mene bila smrt. Iako, nakon što sam nedavno u Perthu osvojila svjetsko zlato u troskoku, po povratku s aerodroma sam završila na hitnoj, trombociti su mi pali na samo 8, a trebaju biti 158-420. Malo su me zadržali, odmorila sam mjesec dana, a onda sam prvom prilikom pitala doktoricu “mogu li ja početi s pripremama?” I evo me, i dalje sam na oko pet treninga tjedno. Doktorica smatra da meni sport dobro dođe i psihički i fizički, čak možda imam i veće šanse s obzirom na to da je preživljavanje kod transplantacije koštane srži dosta nisko.
Ima li Ana uopće donora?
- Brat i tata su se testirali, ali nisu kompatibilni.
Nedavno je svojom voljom i Filip otišao na tipizaciju.
- Čekamo rezultate, iako, Filip nije baš za to da idem na transplantaciju. Koliko god je sam rekao da ide na testiranje. Znate, boji se da se neću vratiti... Ja se ne bojim toliko, ali teško se odlučiti kad su toliki rizici. A imam osjećaj kao da iz punog zdravlja idem u veliki rizik. Opet, ja želim živjeti. Želim živjeti zbog Filipa i zbog sebe, zbog naše obitelji. Željela bih i dalje gledati kako odrasta, kako raste i kao čovjek i kao sportaš. Želim i dalje biti njegov najveći navijač, njegov vozač na treninge, natjecanja, skupljati njegove medalje... Ne znam, teško je ovo.
Najkritičnije razdoblje
Ana je točno opisala što je to čeka ako se odluči za transplantaciju.
- To nije klasična operacija, sličnije je transfuziji. Čak sam čin transplantacije ne nosi posebni rizik, ali se prije rade kemoterapije i zračenja, da se uništi sve ono što je ostalo u mojoj vlastitoj koštanoj srži, onda se ide s transplantacijom. Vi dođete na nula leukocita, što znači da je obrana organizma od infekcija - nula, morate biti pod antibioticima, pa trebaju još 3-4 tjedna da profunkcionira tuđa koštana srž, odnosno matične stanice, može se dati jedno ili drugo i to je najkritičnije razdoblje, ta tri tjedna. Najčešće su teške posljedice, pa i smrt. Od iskrvarenja, jer nemate trombocite, od infekcija, od odbacivanja, s time da u ovom slučaju nije odbacivanje stranih stanica nego domaćih od strane stranih. Nakon ta tri tjedna se boravi u bolnici barem još mjesec dana, ako bi sve bilo dobro, slijedi i kućna njega. Do dvije godine se smatra nekakvim rizičnim razdobljem.
Koliko dugo uopće može živjeti bez transplantacije?
- Po mišljenju liječnika ne baš dugo. Kad sam im rekla da bih htjela pričekati bar još godinu-dvije da Filip još malo poraste, a i još uvijek se osjećam dosta dobro, rekli su da nemam godine na raspolaganju. Čitala sam neke podatke koji kažu da je preživljenje s najblažim oblikom moje bolesti 70 mjeseci. Ja sam to već preživjela. Na 72 sam. Dakle, ja sam statistički već mrtva - opet će kroz smijeh Ana.
- Je li to stvarno tako da ne mogu čekati još godinu-dvije ili ipak mogu, pitanje je. Nekako vjerujem svom organizmu, dok god se osjećam dobro... Iako, teško mi je raditi trening. Moj trening dugo traje jer moram dosta odmarati. Nakon svake vježbice ili ubrzanja, jer kako mi je hemoglobin duplo niži on minimuma, nema prijenosa kisika ni do srca, ni mozga, ni pluća, ni mišića...
Svejedno, Ana ne želi odustati. Nekad odlična atletičarka, zbog ozljeda je prekinula karijeru u 20. godini, posvetila se studijima i obitelji, čak 22 godine bila je izvan atletike, da bi se vratila tek 2009. Među veterane, u kojima je posljednjih godina uredno na svjetskim i europskim postoljima. Gotovo svakoga dana na Mladosti ili Boćarskom domu, vidjet ćete je kako se bori s odskočnom linijom, s tartan stazom, s pijeskom... Bori se za život jer čvrsto vjeruje da joj sport na tom putu silno pomaže.
- Kad me pitaju “za što se pripremaš sada”, ja kažem u šali “za transplantaciju”. Ako mi zdravstveno stanje bude dopuštalo trenirati, svakako ću se i natjecati, čak i dok čekam transplataciju, mogu se pripremati za natjecanja. Imamo dvoransko SP veterana u Južnoj Koreji u ožujku. Vjerujem da ću biti tamo.
Bolji sam od Blanke
Borac. Veliki borac je ova sjajna žena.
- Ona je moj uzor. Pogledajte je samo - divio se Filip šireći osmijeh prema majci.
- Ja imam najhrabriju mamu na svijetu. Volio bih da joj mogu pomoći, da je mogu spasiti. Tijekom dana čak i ne stignem razmišljati o toj situaciji, ali kad legnem u krevet, dosta često razmišljam. S druge strane, sve što se događa s mamom, dodatna mi je motivacija da svaki dan dam sve od sebe na treningu.
I da dostigne mamu.
- Ima više medalja od mene - mrko ju je pogledao.
- Stići ću ja nju. I nju i trenera.
A to je još jedna posebna priča. Filipa trenira Bojan Marinović, čovjek koji je cijelu karijeru uz jednu od najvećih svjetskih visašica svih vremena Blanku Vlašić.
- Bolji sam od Blanke, moj je rekord 2,09 - našalio se Filip, koji je u visu tek tri godine.
- Imam svjetski rekord u ženskoj konkurenciji. Sad idemo loviti druge. Prvo trenerovih 2,12, pa onda 2,26 trenera Hrvoja Fižuleta, koji radi u Sloveniji i često mi pomaže kad dođem tamo na pripreme, a onda..
A onda?
- Onda prestići i Barshima.
Mutaza Essu Barshima, velikog Filipova uzora. Sjajnog Kataranina, koji je u Riju osvojio srebro i koji u karijeri ima 2,43 m.
- Kad je imao 17 godina kao ja, skakao je 2,07.
A Filip 2,09.
- Eto, neke brojke su i na mojoj strani - nastavlja s osmijehom na licu ovaj simpatični mladić koji će za tri mjeseca napuniti 18 godina. Srednjoškolac, budući hoteljersko-turistički tehničar, zacrtao je puno toga, a prije svega...
Zbog Bojana bih preselio u Split
- Čim budem punoljetan, postat ću dobrovoljni darivatelj krvi i koštane srži.
Kakve planove još ima?
- Dobio sam poziv da idem na koledž u Ameriku, u Mississippi, ali za sada bih ostao u Hrvatskoj.
Budući da Filip dosta često ide na treninge u Sloveniju, Celje i puno češće Brežice, neki su spominjali da bi mogao postati novi “slučaj Fak”.
- Ma ne, ja tamo idem samo zato što imam puno bolje uvjete. Prošle sezone išao sam čak po dva puta tjedno. Teško je napredovati u Boćarskom domu. Hladno je jako, nisu dobri uvjeti. U Sloveniji je i topla dvorana i odlična atmosfera, dobra konkurencija na treninzima... Bio bih najsretniji kada bih svaki dan mogao trenirati s Bojanom, ali ide nekako za sada. Možda kad završim školu. Možda se onda preselim u Split... Vidjet ćemo. Za sada samo znam da moram puno, jako puno trenirati. Ispuniti normu od 2,12 za EP juniora sljedeće godine, raditi, biti motiviran, strpljiv...
I puniti srce svoje hrabre majke ponosom...