Uvjet je bio samo jedan.
- Nemojte, molim vas, da moram pričati svoju životnu priču.
Koliko smo je puta ispisali posljednjih mjeseci nekako se ni nama ne bi dalo. Ako ćemo već biti iskreni...
- Pošteno.
I tako je počeo razgovor sa Sarom Kolak, našom olimpijskom pobjednicom u bacanju koplja koji je kako bi ona rekla “iz čista mira otišao dugo u noć”.
- Nemojte me krivo shvatiti, ali toliko puta sam tu priču, koja po meni nije ništa spektakularna, morala ispričati da mi se već bljuje od nje - kroz smijeh će Sara.
- Dođu mi novinari i krenu s “kako si ti pala s Marsa na olimpijsko zlato”? S kakvog Marsa? Pa ja godinama krvavo radim, nisam ja nikakvo ni čudo ni znanstvena fantastika, ja sam samo u datom trenutku iskoristila sve ono što sam godinama stvarala. Možda će netko reći sreća, OK, nek’ kažu što hoće, ali ja znam koliko je rada i bolova iza tog zlata. Neki su znali reći da se ne javljam na mobitel jer sam neozbiljna, bahata, da me olimpijsko zlato promijenilo, uzdiglo... Ljudi ne shvaćaju da je i meni sve to što je zlato donijelo - novo i da se još ne snalazim u toj pažnji. Da bih htjela biti malo i sa svojima doma, da bih se htjela malo odmoriti. A uostalom, kakve su to gluposti da da sam se promijenila kad i dalje mamu pitam smijem li ići van? - opet se nasmijala.
I dalje lovim snove
Doista je pita?
- Naravno! Nedavno me baš nekako blesavo pogledala kad sam je pitala “trebaš li me kaj ili mogu van”. Stvar navike. Ali i poštovanja. Pa ne može mene jedna medalja, pa da je sto puta olimpijsko zlato, promijeniti. Ja sam i dalje 21-godišnja djevojka iz Ludbrega koja lovi svoje snove. Oni nisu završili s Rijom. Dapače, tek su počeli. I dalje ja stojim na zemlji, jako čvrsto, imam iste rutine, iste ljude oko sebe...
Iako je od onog 19. kolovoza kada je sa 66,18 metara šokirala svijet sporta prošlo već dosta vremena, i dalje se čudi kad je ljudi na cesti prepoznaju.
- A nekada puknem od smijeha kad mi priđu nepoznati ljudi, žele se slikati, žele autogram... Još mi je to sve neobično, ali zanimljivo.
Sara Kolak
Jednu temu je posebno iskreno otvorila. Bez kočnice je progovorila o tome kako su ti isti ljudi koji su tražili fotografiranje u biti sumnjali u nju.
- Da samo znate koliko sam puta čula ili pročitala nakon Rija “hoćemo li čekati dva tjedna da dođu nalazi pa da onda slavimo”.
Nalazi doping-kontrole.
- Čuješ i ne vjeruješ. Dovodila bih se u situacije da bih plakala od tuge kako netko može biti toliko zločest, ali na sreću, na vrijeme sam se skulirala. Nisam dopustila da mi sve to što sam napravila netko uništi glupim izjavama. Da, atletika je posljednje dvije sezone pod posebnim povećalom, ali čekajte, zar je atletika jedini sport u kojem se može koristiti doping? I zar se u svakoga tko napravi rezultat mora sumnjati i upirati prst u njega. Sigurna sam, da se želi očistiti sport od dopinga, očistili bi ga, ali to nekome, nekima velikima, ne ide u prilog.
Sarin stav o dopingu je jasan.
- Onaj koji to napravi, zaslužuje kaznu i amen. Nije fer prema ostalim sportašima ni prema sportu. Ali, opet, atletiku su stvarno sada uzeli na pik, a toliko je sportova u kojima je dopinga možda i više, a njih se ne dira. I svi šute o tome. Njih se zbog popularizacije i milijuna drži po strani. Samo čekam to vrijeme kad će prijeći i na druge sportove pa da se javnost šokira. Ma, najžalosnije mi je to što nas gledaju kroz druge. Ispada kao da u ovo doba ne možeš napraviti dobar rezultat ako nisi dopingiran.
Moj doping su roditelji
Ipak kaže “već sam se navikla na te priče”.
- Sada se na njih čak i nasmijem. Jer, znam koliko sam radila, koliko se živcirala, koliko suza prolila, koliko je bilo loših dana, koliko sam uložila u sve ove godine... Moj doping su moji roditelji. Moj doping su ljudi iz mog kluba u Rijeci koji su tu za mene bili i kad nije bilo medalja. Moj doping je trening. Onaj doping o kojima drugi govore je sredstvo da ideš lakšim načinom. Taj doping je za kukavice koje ne vjeruju u sebe.
Nekako nam se čini da joj ni sto dopinga ne bi pomoglo one noći u Riju da ona sama nije takav fajter kakav jest. Da nije posebna djevojka koja se ne boji svih tih velikih cura koje su je mislile “pojesti za večeru”.
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI