Dok poslijepodnevna madridska gužva doseže vrhunac, Leonides Mena Medina vješto motorom zaobilazi automobile u koloni. Taj 38-godišnji Kubanac dodaje gas pa na vrijeme stiže na odredište s pizzama. Tjedno prevali oko 500 kilometara. Koliko ih je prošao od kada je 2015. počeo raditi u hrvatskoj pizzeriji Dos Amigos u Madridu, ni sam ne zna.
Kada grad napokon utihne, Leonides odlazi u mali unajmljeni stan. Sklapa oči pa mu se vraćaju slike iz prošlosti. Uvijek isti san: u kimonu, pred uzbuđenom publikom, nestaje mu zraka pod tijelom protivnika, no spretnim ga zahvatom uspijeva srušiti. U trenutku kada mu sudac podiže ruku, budi se uz jako lupanje srca.
- I dalje sanjam odlazak na Olimpijske igre - kaže bivši kubanski prvak u judu.
Život mu je prije 14 godina nepovratno promijenila odluka, nekoliko mjeseci prije nego se mogao plasirati na OI u Ateni. Imao je 8 godina kada ga je otac u Santiago da Cubi doveo u dvoranu. Ispod oslikanog lava u kimonu mladi su Kubanci vježbali sanjajući o nastupu za domovinu. Želja im je bila pobijediti Amerikance. Leonides, koji nosi ime spartanskog kralja, s 14 je godina osvojio srebrnu medalju na nacionalnim školskim igrama, bio mu je to prvi trofej jer su dotad dobivali diplome.
Dvije godine kasnije osvojio je zlato pa završio u sportskom centru Havane gdje dovode najbolje. Sa 17 godina postao je prvak Kube u kategoriji mladih do 56 kg, a već godinu dana kasnije osvojio je Panameričke igre, zatim i Srednjoameričke igre. Apsolutni prvak Kube postao je s 19 godina.
- Osjećao sam se kao da mogu sve, da ću napraviti nešto veliko.
Te 1998. godine, u godini najvećeg uspjeha, na pripremama u Meksiku gledao je kako Hrvatska osvaja broncu na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj.
- Hrvatska je za nas bila moćna nogometna sila, a ne mala europska zemlja - prisjeća se. Godinu dana kasnije prvi je put vidio Europu osvojivši broncu na turniru u Austriji.
- Kao da sam bio na drugom planetu; sve je bilo fantastično organizirano.
Na Kubi sportaši žive bolje od ostatka naroda. Kao reprezentativac Leonidas je 2000. mjesečno zarađivao oko 22 dolara, dok su ostali stanovnici dobivali 15-ak.
No već su bili počeli njegovi problemi s težinom. Treneri su ga htjeli u kategoriji ispod 60 kg, što njegovo tijelo više nije dopuštalo. Kada bi premašio tu težinu, bio je suspendiran, izbačen iz centra i poslan doma.
- Iscrpile su me stalne svađe o težini, najednom sam se osjećao umorno i staro - govori. Pobjegao je 2003. godine.
- Nitko nije znao što ću učiniti, ni obitelj na Kubi. Jer otkriju li te, suspendiran si do kraja života, naprosto, nestaneš.
U Madridu, gdje se pripremao s reprezentacijom, živio je njegov bivši kolega koji je pobjegao pet godina ranije. Te se večeri uplašen iskrao iz hotela. U udaljenoj ulici čekao je prijatelja. Pobjegla je s njim i njegova djevojka, koja se sa ženskom ekipom pripremala pored Madrida.
Obitelj i Kubu više nikada nije vidio. U Madridu je zatražio azil, živeći u prihvatnom centru s 200 eura mjesečno, a zatim se i zaposlio. No 2010. Španjolsku je pogodila kriza, a njega izbacila na ulicu. Pukla je i veza s djevojkom.
- Bavljenje sportom psihološki mi je pomoglo preživjeti - kaže Leonides o još jednom teškom razdoblju.
- Na Kubi sam ostavio sve; obitelj, sport, fakultet... Svoj život. Da mogu vratiti vrijeme, ne bih učinio isto.
Preko prijatelja judaša saznao je da hrvatska pizzerija u Madridu traži radnika. Srdačno su ga prihvatili i zaposlili. Leonides se opet osjeća korisno.
- Možda i nisam potpuno pogriješio - govori dok sjeda na motor.
Ivica Čvek iz Zagreba, vlasnik pizzerije Dos Amigos, napominje da su sretni što imaju Leonidesa.
- Ponosni smo na njega. Iznimno je pošten i vrijedan. Vidi se da je sportaš - kaže Čvek.
Dos Amigos, u širem središtu Madrida, hrvatski je ugostiteljski objekt koji su ljetos posjetili Real Madrid TV i nekoliko radijskih postaja javljajući se odande uživo tijekom prijenosa hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu. Španjolci ondje gledaju nogometne utakmice dok sa zida čitaju i uče hrvatske riječi.