Kad je Tom Dumoulin, tada 24-godišnji Nizozemac, momčina od 185 cm i 70 kilograma, vodio u ukupnom poretku Vuelte dvije etape prije kraja, svijet biciklizma podvukao je njegovo ime. Znalo se već da je riječ o sjajnom kronometrašu, znalo se i da je riječ o čovjeku koji je omiljen u pelotonu, ali i vrlo pedantan u svojem skiciranju karijere.
Vuelta dolazi u smiraj svake biciklističke sezone, a Dumoulin je već tada kovao plan za 2016. godinu, koja je slijedila.
Cilj je bio Rio, cilj je bio olimpijsko zlato, i to na kronometru jer to je oduvijek bilo njegovo igralište - od tempa koji može ponavljati do aerodinamike na biciklu. Imao je visinu, kilograme, snagu, sve što treba imati kronometraš i sve zbog čega, u pravilu, ne možete računati na velike stvari na Grand Tourovima.
Doumolin haciendo un Bonilla... pic.twitter.com/AWdJn1Yd5c
— Saque Amargo ® (@SaqueAmargoWin) 23 May 2017
U Riju je stigao drugi, imao je srebro oko vrata, ali daleko od toga da je bio sretan. Fabian Cancellara osvojio je zlato, zlato na koje računao Dumoulin.
Bio je ljut, ali za 2017. imao je novi cilj: biti što bolji na Grand Tour utrci. I nije to bila Vuelta, nije to bio ni Tour de France, koji je ove godine skrojen tako da nema uzastopnih uspona, skrojen za Chrisa Froomea, ali imao bi tu što reći i ovakav Tom Dumoulin.
On je izabrao Giro d’Italia. Najteži od svih Grand Tourova. Onaj u kojemu u posljednjem tjednu ima etapa u kojima se uspinje i po pet puta u jednom popodnevu, a odmah sljedeći dan kreće sve ispočetka.
Trenirao je manijakalno na usponima, popravljao je brdo i pritom pazio da ne izgubi - osim nešto kilograma, koje je morao izgubiti - osjećaj za kronometar. Opet, je li to bilo dovoljno?
- Kad sam dolazio na Giro, cilj mi je bio biti među prvih deset. Iskreno, nikada nisam ni sanjao da mogu osvojiti Giro.
To je otkrio na kraju svega. Dok je na Piazzi Duomo, obučen u rozu majicu - konačnu rozu majicu - jeo trokut pizze koju mu je majka kupila u nekoj od obližnjih pekarnica.
Bio je prvak stotog Gira, a na kraju i čovjek za sve povijesne knjige. Čovjek koji je biciklizam okrenuo naopačke.
- Kada sam shvatio da mogu?
Da, vratili smo se svi na utorak i na etapu koja je cilj imala u Bormiju, ali i etapu u kojoj se moralo penjati pet puta. I spuštati, nije ni to lako. Tamo se, nakon što se u grupi vodećih popeo na Stelvio - a i tada je roza majica zbog fantastičnog prvog kronometra ali i odlične Orope te sjajnog Blockausa bila na njemu - dogodilo nešto po čemu će ovaj Giro ostati upamćen.
- Počelo me stiskati u želucu odmah nakon što smo se počeli spuštati sa Stelvija. Morao sam stati.
I skinuo je majicu, skinuo je gaće i - obavio što je obaviti morao. Nairo Quintana i Vincenzo Nibali, dva najljuća protivnika, nisu ga čekali. Dumoulin je međutim, dok je ga je želudac još stiskao, udario svoj kronometraški tempo, borio se sam sa sobom, grabio metar po metar.
- Dobio sam zbog tog zaustavljanja otprilike dvije minute zaostatka, ali sam, u konačnici, shvatio da sam sposoban za sve jer se nakon svega moj zaostatak iza najboljih nije dramatično povećao.
I tu je postao svjestan da može biti šampion, “ne želim da pamte kao onoga koji je morao srati uz cestu, nego kao onoga koji je bio u rozom u Milanu”.
Slijedio je pakao posljednjih etapa, a još pri usponu na Blockhaus, u drugom tjednu Gira, Dumoulin je ostao bez glavnog pomagača, najboljeg penjača Sunweba Wilca Keldermana. On je naime naletio na policijski motor, sa sobom je srušio Gerainta Thomasa i Mikela Landu, uništio je Sky taj neoprezni policajac, ali i Keldermana.
- Ja sam prošao za dva centimetra - priznao je Dumoulin na kraju.
Nairo Quintana i Vincenzo Nibali nisu vjerovali da Dumoulin može izdržati Dolomite bez pomoći momčadi. Malo je tko vjerovao. Osim Dumoulina, koji je istrpio napade na Oriseiju, čak se i naljutio jer Quintana i Nibali nisu htjeli mijenjati s njim i loviti Pinota i Zakarina. No trebalo je preživjeti Piancavallo i Asiago, dvije posljednje etape. Quintana je bio već u rozom, želio je podebljati prednost uoči zadnjeg kronometra. Lomili su on i Nibali peloton na usponima, a Dumoulin, možda i zato što ga vole u pelotonu, našao je svoje saveznike. Nije to bila njegova momčad, ali bili su tu ljudi iz Top 10.
- Nikada neću zaboraviti što su za mene napravili Bauke Mollema, Adam Yates i Bob Jungels.
Njih su ga trojica vukli. Bob Jungels bio je jedan od prvih u cilju Milana koji mu je čestitao.
Na kraju se vratio na ono zaustavljanje.
- Sada ću biti u svim povijesnim knjigama. Osvojio sam Giro i kakao u šumi.
Netko se zaletio i pitao za planove.
- Pivo i roštilj. O drugome ne razmišljam.
Ali razmišljaju ostali. Što će Tom Dumoulin odrediti kao prioritet za 2018. godinu? Kad bi se trebalo okladiti, novac bi bio najsigurnije staviti na Tour de France. I da, on ima samo 26, nemojte to zaboraviti. Čovjek koji je okrenuo biciklizam, Miguel Indurain naših dana. Da, i tako mu tepaju.
Sve on radi iz sedla. Kronometraški. Dobro, ne baš sve. Nekada se mora i zaustaviti uz cestu...