Sebastian Vettel u nedjelju poslijepodne provezao je svoj crveni bolid prvi kroz cilj Hungaroringa. Večer ranije, nešto slično učinio je Ivica Tucak. On je našu vaterpolsku krstaricu smjestio kao prvu u najbolje mjesto Zaljeva prvaka. Tucak je za kormilom naše vaterpolske Formule 1 prvi projurio Margitszigetom, ostavivši u pjeni vlastite brazde i Mađare, i Srbe, i Talijane. To je nadmoć na pragu one koja je iskazana na Olimpijskim igrama u Londonu 2012.
Čovjek koji je, ruku na srce, među rijetkima vjerovao u ovakav ishod, uz jasno igrače, njihov je trener. U kojem je trenutku shvatio da vozi Formulu 1 svjetskog vaterpola?
- Zalog optimizmu bile su naše izvrsne igre na završnom turniru Svjetske lige - rekao je vaterpolski izbornik Ivica Tucak.
Ruski stres je pomogao
- Tada smo igrali bez našeg najboljeg igrača i kapetana Sandra Sukna. Već onda sam počeo vjerovati da će Sandrov eventualni povratak dodatno pojačati reprezentaciju, dati nam snagu. Igre u skupini su me uvjerile da zaista igramo dobro, da imamo postojanu atmosferu.
Legende, ovo je pravo sportsko ponašanje, za primer pic.twitter.com/cxfRDu2vl9
— palibrate (@palibrate) July 28, 2017
Čak i uz utakmicu 2. kola protiv Rusije, koja je vodila 6:3 pola minute prije kraja druge četvrtine?
- Ona je bila, neću reći ključna, ali je bilo jako bitno imati jednu takvu stresnu utakmicu. Bitno je bilo da smo znali reagirati u trenutku kada sve nije išlo kako smo zamislili. Sjetite se, na kraju uopće nije bilo panike i to je bio zalog mojoj mirnoći. Jednostavno sam tog trenutka osjetio da je to to.
Posebna je priča polufinale sa Srbijom. Ne zbog imena suparnika, generalno je to čak i nebitno, koliko zbog ljepote i dramatike utakmice. Dugo, dugo nismo vidjeli ljepšu utakmicu.
- Mnogi kažu da je jedna od najljepših. Ja je, naravno, nisam doživio tako jer sam bio “u njoj”. Tek sutradan kada smo gledali snimku, jasnije sam vidio da je bilo fantastičnih poteza. No, tu se opet dogodilo nešto bitno. Kada je Srbija povela 3:1 i kasnije kada je dugo minimalno vodila, nisam se bojao da ćemo pokleknuti. Moglo se izgubiti, ne velim, ali osobno sam bio uvjeren da nećemo pokleknuti, pasti u rupu i ne izvući se.
Tu sad dolazimo do onog dijela koji ste najavili dan uoči odlaska za Mađarsku da želite samo jedno - fokus na bazen i vlastitu igru. Ne zanimaju vas suci, vrijeme, navijači, ništa osim vas samih. Iskreno, tada je to djelovalo logično, ali i teško provedivo preko noći...
- Nije nastalo preko noći! Nije to išlo preko noći. Trebalo je pokleknuti, izgubiti, “opeći se”, ali iz toga izvući neke pouke. Nešto naučiti.
Spomenuta mirnoća i koncentracija očitovala se i iz činjenice da u toj utakmici Hrvatska davala golove sekundu-dvije prije kraja četvrtine, čak triput! Sekundu prije kraja prve (Sukno, 1:1), pa 2 sekunde prije kraja druge (Bušlje, 5:5) i u posljednjoj sekundi treće (Joković, 9:9 iz peterca). Kad se dogodi jednom, znamo da suparnički treneri “polude”, a vi ste dali čak tri takva gola u jednoj utakmici. To još nismo vidjeli.
- To je taj moment vjere. Ta tri gola su dokaz vjere, goleme želje i gladi za uspjehom. Upravo ta tri gola dokaz su da mi to možemo, mi to želimo.
Zna se tko je tko
Kada ste poveli u finalu 4:0, što tada osjeća drugi trener, o čemu razmišlja? Znali ste se i sami naći u takvim situacijama.
- Ma, mi smo Mađare u početku pregazili. Dva gola iz konte, pa proplivavanja. Kod 4:0 ipak znate, i onaj koji tada vodi, da neće cijelo vrijeme teći med i mlijeko i da će suparnik stisnuti. I stisnuo nas je. Prestali smo igrati i to sam rekao momcima. Možda i podsvjesno zbog tog vodstva, ali morali smo nastaviti igrati napadački, doći bliže golu. Opet, kada su oni poravnali, ni tada, vjerujte mi, nije bilo sumnje da ćemo mi utakmicu dobiti.
Nekoliko sati prije finala s Mađarskom, razgovarali smo s Elvisom Fatovićem, hrvatskim trenerom koji je petu godinu na klupi Australije, a koji je spomenuo da se njemu čini da se onaj pobjednički “klik”, koji će dovesti do budimpeštanskog zlata, dogodio u travnju prošle godine.
- Tada sam posegnuo za mjerom koja je bila isprovocirana jednim nemilim događajem. Nepoštivanjem discipline - prisjetio se u budimpeštanskoj noći slavlja Ivica Tucak trenutka kada je, samo tri-četiri mjeseca uoči početka Olimpijskih igara u Riju, iz momčadi istjerao Sandra Sukna, Paola Obradovića i Fran Paškvalina.
- Tada sam odlučio da više nikad i nikome neću dopustiti da se diže iznad interesa ove reprezentacije. No, dosta sam već puta rekao posljednjih dana kako sam zaista sretan što imam ovih 13 momaka. Naravno, i one koji su bili na pripremama. Ne želim ih zaboraviti. Svi su oni dali velik udio u osvajanju ovog trona. Sada imamo momčad u kojoj svi zajedno dišemo. Jasno, i u ovoj se momčadi zna koji je igrač bolji, koji je nešto lošiji jer nitko nije isti. Je, rekao bih da je u travnju prošle godine počelo građenje ove momčadi, kemije među nama gdje su svi jednaki i nitko nije iznad. Dok sam ja izbornik, to nikome neću ni dopustiti - zaključio je Ivica Tucak.
Nismo smjeli zaje...
Jesmo li dobro zamijetili u trenucima intoniranja himne na Margitszigetu trenutak prepuštanja emocijama? Suzu u oku.
- Da, malo. Svi smo imali osjećaj da se cijela sportska Hrvatska ujedinila oko reprezentacije. To je bio nekakav osjećaj, neću reći da ne smiješ sada zaje... ali morali smo sve napraviti. Trudio sam se i ja, bio ozbiljan, maksimalno koncentriran, a onda u nekom trenutku popusti taj ventil.