Tišina se širila stotinama metara oko streljane. Tek je povremeno mir prirode probudio kombajn na nekom udaljenom polju. I on, olimpijski pobjednik u trapu, letećim metama, glinenim golubovima, kako hoćete. Josip Glasnović odrađivao je posljednji trening prije puta u Moskvu, gdje ga od danas čeka Svjetsko prvenstvo u trapu. Tog je dana nemilice skoro od jutra do mraka lovio mete po streljani Luže, udaljenoj otprilike pola sata od Zagreba.
- Dnevno ispucam pet-šest serija. Ovih dana uoči Moskve i više. Jedna serija košta 35 kuna - pokazuje nam ubacujući žeton u aparat na streljani.
Supruga Ana moja je mentalna trenerica
- Ja znam dnevno ispucati i 300 kuna. Godišnje 200-300 serija. Ispucam 20-25 tisuća metaka. I sad svaki metak pomnožite s dvije kune... Samo na metke potrošim oko 60.000 kuna. Ali u programu sam HOO-a, imam određen budžet. Platim ove žetone sam pa mi oni to refundiraju. Otkad je osnovan Državni ured za šport, to sve ide puno brže, vrate mi novac za dva-tri tjedna. Prije je bilo natezanja, čekali smo i po dva-tri mjeseca, odlazili u minuse, probleme... - objašnjava Josip, koji se svakog dana iz pola sata udaljene Jaske zaputi u ovu šumu.
- Posljednja sam dva tjedna svaki dan bio na streljani popriličan broj sati, samo sam jedan dan otišao s priprema u lov na divlje svinje.
Zvuči vam ludo? Paaa... Nije to baš čudno za vrhunskog strijelca.
- Član sam lovačkog društva, to je moj veliki hobi, ali i priprema za velika natjecanja u trapu.
Priprema?
- Primjerice, prije sam nekoliko dana bio u lovu na divlje svinje, šest sati u čeki. To me smiruje, to je trening koncentracije. Volim se povremeno maknuti od svega, otići na lovište, satima čekati plijen...
I koliko je “trofeja” već skupio?
- Godišnje možda 10-ak svinja. To što sam olimpijski pobjednik u trapu ne znači da sam i najbolji lovac - smije se 34-godišnji zlatnik iz Rija, kojeg smo, kao i obično, na streljani zatekli samoga.
- Nemam trenera. Nekada su mi pomagali otac i brat Anton, sada s ovim iskustvom vidim dobro svoje pogreške. Za nekog vrhunskog trenera, Talijana, trebalo bi platiti dvije-tri tisuće eura, a to je za naše uvjete preskupo. Imam kondicijsku trenericu Nikolinu, moja supruga Ana posljednjih se nekoliko godina usavršava na raznim psihološkim edukacijama da bi mi olakšala posao s mentalne strane, trenirala me i za Rio i pokazalo se dobrim.
Popeo sam se na Mt. Everest, što ću više
Pokazalo se savršeno dobrim.
- Iza mene je stvarno godina iz snova, uživam u svemu što mi je donijelo to zlato, a donijelo mi je stvarno ogromne korake u životu. Konačno sam dobio posao, Grad Zagreb i Sportski savez Grada Zagreba pomogli su mi puno i sada sam voditelj streljane na Vrapčanskom potoku. Dugo sam se nadao poslu u vojsci, ali nisam dobio priliku kao neki drugi naši sportaši. Žalosno je da ja kao zlatni u streljaštvu ne mogu biti dio vojske, ali nema veze, njima na dušu. Ponavljam, trenutno sam stvarno sretan i ispunjen. Zlato mi je donijelo i četverogodišnji ugovor s proizvođačem oružja Perazzijem. Dobio sam pušku vrijednu 12.000 eura, opremu, servis oružja, kundak... Potpisao sam i ugovor s talijanskom tvornicom streljiva Mirage, daju mi dio metaka, neke kupim povoljnije... Ne žalim se.
Za vrijeme našeg posjeta treningu, meci su neumoljivo gađali golubove. Iako smo ga izazivali da promaši koji da vidimo kako to izgleda, Josip se nije dao.
- Spreman sam za Moskvu. Iskreno, nije mi se bilo lako vratiti na streljanu nakon Rija. Popeo sam se na Mount Everest i nema dalje od toga. Što sad? Za što sad da se spremam? A i puno me ljudi vuklo za rukav, puno je prijema bilo, sastanaka, obećanja, druženja, tako da sam malo odgodio trening dok ne pronađem novi motiv.
Ja bih do Tokija, a supruga još i dalje
I? Pronašao ga je?
- Da. Zatvorio sam priču iz Rija i idemo po novu. Htio bih odraditi ciklus do Tokija, iako supruga kaže “ideš ti i dalje” - smije se Josip.
- Ne bih se mogao zamisliti na OI s 50 godina kao neki drugi strijelci. Ali još bih dva ciklusa mogao biti tu. No idemo se prvo orijentirati na ovo prvenstvo, sljedeće godine kreće lov na kvote za Tokio. Vidjet ćemo, ako bude rezultata, ako bude medalja, možda si produžim karijeru. Jer medalje su te koje te guraju naprijed. Ja sam puno puta u karijeri bio na prekretnici, puno puta htio odustati. Peking 2008. bio je prva ta prekretnica kada sam se pitao jesam li ja za ovo ili nisam.
Tamo je bio peti.
- Da nisam imao podršku brata koji je uvijek bio uz mene, možda danas ne bih bio olimpijski pobjednik, možda već odavno ne bih bio u ovom sportu. Ne znam, ali znam da nas je spasila 2012, kada smo dobili ponudu Berette, to je bio vjetar u leđa. Tada smo dobili volju da nastavimo dalje jer je netko prepoznao naš trud i rad. I evo, isplatilo se to čekanje i nadilaženje svih tih kriza. Danas sam stvarno sretan i zadovoljan svime što sam ostvario, ali Rio mi je pokazao da jesam za ovo, zato sam protivnicima danas još opasniji. Sigurno će me i u Moskvi gledati drukčijim očima, ali isto će me tako još više htjeti pobijediti. Ali spreman sam na sve.