REUTERS/Damir Sagolj
REUTERS

HRVATSKI MAJSTOR

HRVATSKI 'RONALDINHO' U BAZENU! IZRASTAO JE U PRAVOG VOĐU I POSTAO NAJBOLJI NA SVIJETU To što on ima se ne uči, ne trenira. S tim se rodiš ili ne...

AUTOR:
    • Dean Bauer

  • OBJAVLJENO:
  • 31.07.2017. u 11:06

  • Sandro od najfinijeg sukna”. Tako je jednom davno, vrlo efektno rekao kolega Davor Buconić iz Dubrovnika. Citirali smo ga već, a citirat ćemo i opet jer je maksimalno pogođeno. Najbolji izdanak jedinstvene i velike vaterpolske dinastije Sukno.

    Što nije baš bilo lako i jednostavno. U obitelji Sukno biti najbolji. Stoga što je Goran, Sandrov otac, bio veliki, grandiozni vaterpolist. Uostalom, olimpijski pobjednik iz Los Angelesa ‘84. Onda kasnije, u dužnosničkoj karijeri dugogodišnji direktor Juga, na temeljima čijeg rada se čak i danas očituje veličina tog kluba, iako nije direktor već 4-5 godina.

    No, Sandro, koji je k tome mlađi sin, već je u Londonu nadmašio oca. Ondje je osvojio olimpijsko zlato, prije toga je već imao i europsko (2010), da bi u subotu u triptih ubacio i planetarno zlato. Kad tome dodamo olimpijsko i svjetsko srebro tri svjetske bronce, žao nam je, tata Sukno, ali sin vas je prešišao. No, njemu to sigurno nije teško palo.

    Mama je znala

    Sandro je na svijet došao u Dubrovniku 30. lipnja 1990, samo mjesec dana nakon rođenja samostalne Hrvatske, ako 30. svibnja 1990. i konstituiranje prvog demokratski izabranog Sabora prihvatimo kao rođendan domovine. U onoj već znanoj storiji da su otac i majka željeli da im i mlađi sin (Ivan je rođen 1985) prvi udah učini baš u Gradu. Mama Sukno će puno kasnije, kada je Sandro već postao etablirani igrač, zboriti da je to učinila i zato “da Talijani ne posežu za njim”.

    Suknovi inače nisu iz Grada, već iz Cavtata. Ondje, pak, ako ste dijete, nemate što misliti gdje ili kako, u koji sport. Vaterpolo je prvi i gotovo jedini izbor. Još kada odrastate u domu olimpijskog pobjednika, pa kada vam i stariji brat ode u taj sport... Zar je za očekivati od tog klinca da neće htjeti stopama svog prvog idola?

    “Sigurno da sam zbog oca počeo trenirati vaterpolo, ali nikada mi nije radio baš nikakav pritisak. Moraš ovo, moraš ono”, jednom će u prisjećanju početaka Sandro.

    Oni u Dubrovniku koji su pasionirani pratitelji vaterpola, posjetitelji Gruža, sjetit će se početkom stoljeća jednog klinca koji je na bazenu potezao konop prije početka utakmice. Znate, onaj krug koji drži loptu na sredini, u doba dok se to radilo ručno. E, taj mali je bio Sandro. Njegov prvi doticaj s velikim utakmicama.

    Sa 15 zaigrao u Jugu

    “Bio je jedan momak prije mene koji više nije dolazio tako često na bazen. Ja sam išao gledati baš svaku Jugovu utakmicu pa su me upitali bih li ja to radio. Naravno, nisam samo potezao konop, već sam upijao poteze igrača koji su igrali te utakmice. To sam radio sve do Final Foura 2006”, ovim se riječima prije 8-9 godina u jednom intervju Sandro prisjetio tih trenutaka.

    Onih koji su prethodili početku karijere jer je za seniorsku momčad debitirao 2005. Da, imao je samo 15, a počeo je lagano skupljati minute, ne bilo gdje, već u klubu imena Jug! I ne, nije uopće floskula, ali već u prvim utakmicama, u prvim još sitnim minutama bilo je više no vidljivo da jedan mali koji silno raste, izrasta u veličinu. Ne samo centimetarski.

    Imao je nešto posebno. Možemo o plivanju, o šutu, o brzini, ali ono posebno je bila... lucidnost. Nepredvidljivost poteza, nešto što se ne uči, ne trenira. S tim se rodiš ili ne, i gotovo.

    Uz sve, rad mu nikad nije bio mrzak, pa i u vrlo teškim uvjetima. Recimo, kada je sa 17 ozlijedio desnu ruku, morao na operaciju te iz kreveta 1. travnja 2007. gledao finale SP u Melbourneu, Hrvatska - Mađarska. Liječnici su mu rekli po izlasku iz bolnice da ne smije trenirati tri mjeseca. Što je on napravio? Naravno da je skočio u bazen, ali kako je ipak imao neoporavljenu desnu ruku, on je počeo trenirati - lijevom, jasno. Snaga volje. Ostao je on do danas dešnjak, ali nije baš da mu lijeva služi samo za držanje vilice kada nožem reže odrezak.

     

    Mogao je i u Peking

    Koliko je dobar bio, dokazuje i činjenica da ga je veliki strateg Ratko Rudić poveo na EP u Malagu 2008. Bio je u momčadi s Vrdoljakom, Vićanom, Hinićem, Boškovićem... Igre u Pekingu mjesec dana kasnije nije vidio jer je Rudić vjerovao onoj zlatnoj trinaestorki iz Melbournea. Ima logike, iako... pisali smo i tada da igrački, kvalitetom, Sukno ima mjesta u toj momčadi. Bilo je to posljednji veliki reprezentativni turnir koji je propustio. Od SP u Rimu 2009. neizostavni je dio Rudićeve, sada Tuckove squadre. Od tada je i počela rijeka medalja.

    Logičan je slijed nakon njegovih blistavih izdanja, za Jug i Hrvatsku, očekivati poziv najbogatijeg kluba. Stigao je 2011. kada je u ljeto Sukno prešao u Pro Recco. Teško se bilo oduprijeti zovu eura, a Jug nije imao ni približno novca kojim bi ga zadržao. Osim što je navodno stavljena klauzula da kada jednom ode iz Pro Recca, prvo mora kontaktirati Jug. Bitno je ovo navesti jer u trenucima najveće hrvatske vaterpolske radosti, odmah nakon finala OI u Londonu i pobjede nad Talijanima, s Temze je odjeknula “bomba”. Sukno prelazi u Primorje EB, tada glavnog suparnika jugaša.

    Sada nastaje kraval. Po povratku u Zagreb i veličanstvenom dočeku, slijedio je i dolazak jugaša u Dubrovnik. Tisuće na ulicama, špalir na Stradunu, ali jednog igrača nema... Nema Sandra Sukna. Mladom dečku, briljantnom vaterpolistu i predanom sportašu, pojedinci iz tadašnje uprave Juga su zamjerili potpis za Riječane. Doživjeli su to kao izdaju. Ružne riječi i scene, uslijed kojih je olimpijski pobjednik bio prisiljen otići kući u Cavtat, daleko od suigrača, kojima je Grad upravo klicao.

     

    Od suspenzije do vođe

    Možda ste samo jednom u životu olimpijski pobjednik, možda vam samo jednom iskazuju takvu čast, možda samo jednom u životu proživljavate takvu sreću i ponos, a neki su pojedinci upravo to oduzeli sportašu. Olimpijskom pobjedniku. Njima neka to bude na vječnu sramotu, iako te tipove povijest ionako ne pamti. Olimpijske pobjednike da. Oni su besmrtni.

    Od Londona do Rija Barakude će se u velikoj mjeri graditi, slagati oko njega. Od Rija će, štoviše, i biti povjerene njemu. Kapetanu i lideru. Dečku koji je proživljavao neke teške trenutke u proljeće olimpijske 2016. kada je bio suspendiran. Jest, pogriješio je, ali bezgrešnih ionako nema. Odnosno, bio je samo jedan pa su i njega ljudi raspeli. Sandro se ispričao i vratio preporođen.

    U minulih godinu dana dodatno je fizički stasao, mentalno je jači no ikad. Igrački, pak, po skromnom sudu, igra u životnoj formi.

    Iz drugih medija