NOVOZELANĐANIN PUTUJE I 18.000 KM TJEDNO KAKO BI ZAIGRAO ZA HRVATSKU 'To je ništa naspram ponosa koji osjećam dok nosim dres svojih predaka!'

Sunce je polako virilo iza oblaka i pomalo stidljivo slalo svoje zrake na Stadion Stjepan Spajić gdje su bojna koplja ukrstili ragbijaši Hrvatske i Malte. Pred 300-tinjak gledatelja, u pravoj navijačkoj atmosferi, svaki odličan potez popratio se pljeskom, a svaka sudačka pogreška zviždukom. U rezultatski važnoj utakmici, naši ragbijaši nisu uspjeli ostvariti toliko željenu pobjedu te je utakmica u završila 14:14. Kako se i sunce sakrilo iza oblaka, tako je nestalo i dobro raspoloženje navijača, ali pristup i želja naših igrača obećavaju u nadolazećoj utakmici protiv Cipra.

Joshua zna nešto hrvatskog

Osim brojnih domaćih igrača koji čine kralješnicu aktualne reprezentacije, možemo se pohvaliti i sa šest stranaca. Tu se nalaze dva Australca Dylan Rowe i Jai Ayoub, dva Britanca Luka Perlain i Filip Perica te Novozelanđanin Joshua Brajkovic i Argentinac Marin Altamirano. Upravo ova dva potonja su ostvarila svoj debi u kockastom dresu.

Zeljko Puhovski / CROPIX

Joshua Brajkovic rođeni je Novozelanđanin, čiji su roditelji s Novog Zelanda, ali može se pohvaliti da su mu obje bake i oba djeda s Hvara.

- Kako su moji djedovi i bake iz Hrvatske, tako smo mi doma znali pričati hrvatski pa sam ja i zapamtio nešto riječi. Međutim, ne komuniciram na hrvatskom čisto zato da mi se ne smiju ha-ha-ha.

Što ga se najviše dojmilo? Publika. Strastvena i dojmljiva, kao i sama utakmica, nije razočarala, štoviše, oduševila ga je.

- Publika nije ni približno slična onoj na Novom Zelandu. Tamo su ljudi na utakmicama mirniji i nisu toliko zagriženi kao Hrvati.

Joshua je jedan od pravih primjera kako se treba voljeti hrvatski dres. On će tako nakon utakmice otputovati natrag na Novi Zeland, gdje će igrati ragbi, a vratit će se natrag za utakmicu s Ciprom. Kilometraža mu ne pada teško.

- 18.000 kilometara ništa je naspram ponosa koji osjećam dok nosim dres svojih predaka - dodaje za kraj.

Drugi debitant koji je također bio u fokusu je Argentinac Marin Altamirano, koji će odmah na početku istaknuti:

- Iako je ovo moj prvi meč ovdje, ponosan sam na to što mogu nositi hrvatski dres.

Nadodaje da je upravo odlično vrijeme uvjetovalo odličnom odazivu i sjajnoj atmosferi koju su priredili domaći navijači. Ni suigrače nije štedio komplimenta.

Zeljko Puhovski / CROPIX

- Stvarno su me dečki odlično prihvatili, osjećam se kao dio momčadi od prvog dana, što god da mi je falilo, dečki su bili tu za mene.

Poput Joshue, on će se također vratiti u Argentinu, ali tek poslije utakmice s Ciprom, tako će ovdje ostati još neko vrijeme.

Martinov djed se najviše veseli

- Nakon Cipra me čeka dugi let natrag u Argentinu, ali ne smeta mi, tamo igram u klubu iz Cordobe.

Iako se ispričava zbog nešto slabijeg engleskog, u razgovoru se ne primijeti, a niti u komunikaciji s kolegama nema problema. S hrvatskim je, pak, daleko slabiji, makar i on, bez obzira na to što njegovo prezime na prvu ne bi sugeriralo, ima neku rodbinu iz Hrvatske.

- Imam dva ujaka ovdje, a djed je rodom s Visa. On je prije početka Drugog svjetskog rata otišao u Argentinu, a ja sam, eto, došao igrati za Hrvatsku.

Možemo slobodno reći da je napravio puni krug, a činjenica da igra za Hrvatsku, najviše upravo veseli djeda.

Kapetan reprezentacije Nik Jurišić nije bio pretjerano zadovoljan utakmicom, najviše obranom, a o suđenju nije želio govoriti. Međutim, pohvalio je igrače i osvrnuo se na “strance”.

Srčanosti ne nedostaje

- Kako su se stranci uklopili? Vidite i sami, jedan je slomio nogu, a drugi glavu, ali pokazali su kako se bori jer ovdje ipak nema glume. Navijači lako uoče glumce.

Na žalost, susret je zasjenio težak lom noge Australca Jaya Ayouba, inače jednog od rijetkih profesionalaca u ekipi.

- Nemamo puno profesionalaca, tek Ayoub i Rowe zarađuju od ragbija, dok se ostali snalaze s povremenim poslovima. Dobra prehrana i odlazak u teretanu tri puta tjedno omogućuju nam da ostanemo u dobroj formi.

Nik žali samo za jednom stvari.

- Šteta što nema kulture odlaska na utakmice, kako i nogometnih tako i ostalih, na žalost ipak je lakše sve gledati iz kauča.

Počinju pripreme za Maltu, iako bez Ayouba, za kojeg se ne zna koliko će nedostajati, srčanosti i želje ne manjka. S ovakvim pristupom i nešto sreće, sigurno će se momci vratiti s pobjedom s Cipra.