Lijepa i ukusno uređena obiteljska kuća u Vrapču, zapadnom dijelu Zagreba, okružena zelenilom, cvijećem i s pogledom na pitome brežuljke koje resi pokoji red trsa, dalje od užurbanosti i vreve milijunskog grada dom je četveročlane obitelji Kontak.
Koncem osamdesetih prošlog stoljeća živjeli su skladnim, užurbanim, načelno sasvim normalnim životom. Glava obitelji Stjepan imao je privatnu tvrtku, njegova supruga Marica posao. Sin i kći bili su školarci.
Mali Hrvoje bio je zaljubljen u životinje (želio je postati veterinar) i sport, judo. Bio je kadetski prvak tadašnje SR Hrvatske. U Akademskom judo klubu Mladost, čiji je bio član, trenirao ga je Mladen Markač. Kasniji general i zapovjednik Specijalne policije u Domovinskom ratu.
Pred Hrvojem Kontakom je bila, proricali su judaški stručnjaci, sjajna sportska budućnost. Onda se u hipu, u sekundi sve promijenilo.
Život se promijenio u sekundi
Na cesti prema Innsbrucku 24. rujna 1988., na putu za turnir na koji je putovala zagrebačka gradska judo reprezentacija, kamion je “pokosio” kombi s mladim sportašima. U tragediji su dvije osobe poginule (vozač kombija i jedan mladi judaš), dok je Hrvoje Kontak, tada u dobi od 17 godina s teškim, životno opasnim ozljedama prevezen u bolnicu.
Preživio je, ali ostao je u teškom stanju. Nepokretan je, ne može razgovarati, mnoge funkcije tijela su mu otkazale ili su nepovratno oštećene. Od tada do danas proteklo je gotovo 29 godina. Stanje nepromijenjeno glede Hrvoja, ali duboko izmijenjeno za cijelu obitelj.
- U jednom danu, u jednom satu, u minuti sve što je dotad bilo normalno, postalo je nemoguće. Sve se izmijenilo. Životi su nam se izmijenili - veli Stjepan Kontak, Hrvojev otac, kojeg smo posjetili koji dan prije Uskrsa. - Supruga je odmah dala otkaz na poslu jer slušajte... Hrvoje nikada ne može ostati sam. Ja sam nastavio raditi, zajedno se brinuti za Hrvoja.
I tako, svakog dana i noći, rekosmo gotovo 29 godina. Neizostavno, bez iznimke. Ispisati svu muku, odricanja i probleme, samo ih navesti... tu slova nisu dostatna. - Ugradili smo dizalo da Hrvoja možemo spustiti s kata na donju terasu pa onda dolje objedovati - veli majka Marica. - Prvih 15-ak godina suprug ga je nosio na rukama. S godinama je to jasno postalo sve teže.
Prije 13 godina Hrvoje je pao s kreveta, slomio kuk. Potom su uslijedili problemi. U šest mjeseci triput je dobio sepsu ili trovanje krvi. Teško opisiva muka Hrvoja, praktički zarobljenika svog tijela, ali i muka cijele obitelji. Ponosni kakvi jesu, Kontakovi ne žele ni milodare, ni humanitarne akcije, već samo pomoć u obliku podizanja društvene svijesti i sustavnog rješenja za ovakve slučajeve. Kojih, bojimo se, nema malo u državi.
- Hrvoje je u biti nastradao u sportu. Kao sportaš, na putu za sportsko natjecanje. Na putu, na kojem se i danas nalaze toliki mladi ljudi - veli Stjepan Kontak.
- Ne mogu reći, pomagali su nam i pomažu s vremena na vrijeme i HOO i Hrvatski judo savez i Zaklada hrvatskih sportaša. No, to su sve povremene, jednokratne pomoći, ne i sustavno rješenje. Supruga i ja smo sve dali, maksimum koji imamo pružili smo našem Hrvoju. Sada smo u mirovini. Nas dvoje, svaki po 2.400 kuna, Hrvoje ima invalidninu u iznosu 1.200 kuna, s tim novcem jedva je, ma, nemoguće pokriti sve potrebe. Na koncu godine uvijek usfali.
Hladna državna administracija
Hrvoje ima pravo na svakodnevnu pomoć terapeuta i ništa više. Za logopeda i komunikaciju putem računala nemaju novac. Počeli jesu, ali preskupo je. Država, pak, u svojoj administrativnoj bešćutnosti nema kraja. - Mi bismo u svibnju po tko zna koji put opet trebali dokumentima dokazati da Hrvoje nije radno sposoban - veli otac.
Na upit je li Hrvoja ikada itko osobno iz nekih službi za socijalni rad posjetio, a ne “gledao” kroz papire, odgovara majka Marica. - Je, jednom. Sad nedavno, nakon 27-28 godina.
Roditelji polako gube snagu
Bez komentara. Hrvojeva sestra, trenutačno nezaposlena, mogla bi dobiti posao kao Hrvojeva njegovateljica, ali država kaže da takva osoba mora stanovati na istoj adresi gdje i njegovana osoba, što je u njezinu slučaju teže izvedivo jer ima svoje dijete, obitelj. Nelogičan stav države jer to je isto kao da se od svakog zaposlenika traži da ima prebivalište gdje mu je radno mjesto?!
- Hrvoje ima posebne prehrambene potrebe. Jede bezglutensku hranu koja je jako skupa, kao i različite biljne prepravke, koji isto nisu jeftini - veli majka te će zaključno. - Nas silno vodi vjera u Boga i ljubav prema Hrvoju, ali snaga ljubavi, koliko god da je jaka, s godinama gubi.
Ne utvaramo da će jedan tekst u Sportskim novostima nešto dramatično izmijeniti, ali može, ako ništa drugo, pokušati utjecati na promjenu društvene svijesti, pokušaj rješenja ovakvog društvenog problema. Samo to i bit će dovoljno.