Hrvatska je svjetski prvak, još jednom, deset godina nakon Melbournea. Sada, kao i tada, ostvarili smo to preko Mađara. Potpuno zasluženo. Mislim da smo pokazali najviše na turniru, gdje smo od četvrtfinala redom nizali Italiju, Srbiju i na kraju Mađarsku.
Naši su počeli kao u transu, kao da smo gledali nastavak utakmice sa Srbijom. Rezultat toga je time-out Mađara kod 3:0 za nas, uz tri asista genijalca Garcije. Još smo dodali jedan pogodak za 4:0 do kraja prve četvrtine.
Mađari zakočeni, možda od prepunih tribina, ali sasvim sigurno od fenomenalnog Bijača. U drugoj četvrtini u napadu smo stajali malo predaleko, rezultat toga je da se Nagy razbranio i vratio u utakmicu. Mađari nam daju dva gola na individualnu kvalitetu, ali naša obrana i i Bijač nas drže u plusu. Bijač je imao nekoliko strašnih obrana na igraču manje. Ipak, Mađari stižu do egala, do 4:4. No, tu se ponovo ukazao Garcia s dva pogotka za naše vodstvo od 6:4. Mađarska pokušava preko svog najraspoloženijeg igrača na ovoj utakmici i svakako najopasnijeg Vamosa, međutim, s naše strane odgovara kapetan Sukno.
Pokazali su naši karakter, strašan karakter pred 7.500 navijača. Publika je doista možda i bila uteg na njihovoj strani kako je utakmica išla, ali - to je njihov problem. Kao da sam gledao nastavak susreta sa Srbijom, tako mi je izgledala prva četvrtina s Mađarskom. Bijača sam hvalio, ali ću još nešto reći, to mu je bila vjerojatno najbolja utakmica na turniru, puno je lopti skinuo iza bloka, a to je strahovito važno. Denes Varga se, primjerice, nije ni vidio od našeg vratara Bijača.
Prije početka turnira vidio sam Srbe kao glavne favorite za zlatnu medalju, no, kako je turnir odmicao, vidio sam da naši imaju snage i kvalitete za najvišu poziciju. Imali smo najteži put do finala, pobijedili najteže suparnike i dokazali da smo definitivno najbolji, ovom zlatu nema nikakvog prigovora niti sumnje.
Imali su igrači vjere u sebe, u svoju igru, jedni u druge i to nas je razlikovalo od drugih. Pa i kada nije išlo, kao protiv Rusa, ili kada su Srbi poveli dva pogotka razlike, nismo gubili glavu već su se momci držali dogovora i isplivali iz svake krize. I to je velika kvaliteta ove reprezentacije koju Ivica Tucak tako maestralno vodi.