Ajmo probati još jednom. Prvi puta 2000. godine nismo uspjeli ni do medalje, ni do Sydneya. Nije nam dala Slovenija. Onda smo 2003. ugostili SP rukometašica, pa nismo u Splitu uspjeli proći ni prvi krug. Onda smo 2009. dočekali Svjetsko prvenstvo muških, apsolvirali prvi krug u Splitu, sanjali, ali nismo dosanjali zlato jer nam nije dala Francuska, dobro, i oni nesretni Danci Pedersen i Olesen... Pa smo 2014. mislili, evo nove šanse za uspon rukometašica, pa opet nismo prošli prvi krug.
Ne ide nam baš to domaćinstvo kao, recimo, Njemačkoj, ili Francuskoj, ili Danskoj, ili Španjolskoj, koje domaće prilike ne propuštaju, ili, ako to čine, čine vrlo rijetko.
Mi smo krasni domaćini, najbolji, kod nas se gosti osjećaju savršeno, ali ta naša gostoljubivost prešla je sve granice. Postali smo prefini i ako je netko prošao školu te savršene finoće, onda smo to mi. Naučili smo svašta, najviše u Danskoj, Srbiji, Poljskoj, Švedskoj... i možemo reći da imamo sve argumente za zlato, da smo ga, u konačnici, i zaslužili. Ali to o zaslugama je priča koja ne igra u realnosti, na žalost.
Čeka nas veliki pritisak, ali i mi moramo biti spremni napraviti Europi još veći da bismo konačno došli do cilja. Dosad smo ga uglavnom radili sebi, pa nemojmo više... Europa zna koliko joj je lijepo i dobro u Hrvatskoj, pa stoga poštujmo sami sebe. Ovo mora biti naše vrijeme, baš kao što je siječnju bilo francusko od Nantesa, Lillea, do Pariza.
Nervozni smo u posljednje vrijeme bili, sami smo si nervozu stvorili neopreznim izborima bez argumenata, a to je puno veći problem od onog što se događa ostalima, a što treba pretvoriti u adut.
Kontinuitet, mir, stvaraju uspjeh. Od izbornika koji će nam doći sa svojim selekcijama u siječnju samo su dvojica kontinuirano na posljednjim velikim akcijama u vrhu. I to nikako nije slučajno. Jedan je Christian Berge, a drugi Veselin Vujović. Norveška i Slovenija su, gle slučaja, baš bile na postolju u Francuskoj na SP-u u siječnju.
Svi ostali izbornici nemaju kontinuitet, neki natjecanja, neki sjedanja na klupama. Recimo, kontinuitet natjecanja nemaju Jan Filip s Češkom, Patrekur Johanesson s Austrijom, Jurij Ševcov u vrhu s Bjelorusijom, a kontinuitet sjedenja na klupama Jordi Ribera u Španjolskoj, Christian Prokop u Njemačkoj, Jovica Cvetković u Srbiji, Nikolaj Jacobsen u Danskoj, Raul Gonzalez u Makedoniji, Ljubo Vranješ u Mađarskoj... Velika očekivanja, ne takve mogućnosti većine, stvaraju nervozu, traže smjene, razbijaju kontinuitet, a kako svaka promjena traži svoje, kako sve treba odraditi u vremenu, to postaje problem.
U ovoj situaciji problem je i nama jer kasnimo u pripremi Eura, ali nas to ne smije navesti na nervozu koja bi bila pogubna u ovoj situaciji, jer vremena za stizanje ionako više nema. Na sreću, ovaj puta smo se na vrijeme počeli baviti sastavom, a baviti se ne znači samo pomlađivati i osvježavati kadar, nego najbolje dovesti u optimalna stanja.
Hoće li nam se vratiti? Nadajmo se, no, i nakon što sve prođe, vizija već danas mora biti jasna, jer kako god da završi Euro, rukomet će se igrati i dalje, uslijedit će SP, koje će biti kvalifikacijsko za OI u Tokiju 2020, a to će prvenstvo biti u Danskoj i Njemačkoj, što sugerira pakao. Ta priča neće nikada stati, da bismo se mi konsolidirali.
Puno smo vremena propustili, puno pitanja ostavili bez odgovora, nije nam prvi put i zato se nadamo da ćemo na sve ipak uspjeti odgovoriti pa da Hrvatska u siječnju poludi kako još nikada dosad nije, osim one ‘98, jer to je ipak drukčija priča...
Europa je nervozna, traži, mijenja i Hrvatska to mora pretvoriti u svoj adut i prestati se diviti Francuzima, Dancima, Nijemcima, kimati EHF-u jer sve to što mogu oni - možemo i mi. Uostalom, makar nije naš, a opet je naš na svoj način, Vardar je to pokazao. Jednom smo u Portugalu promijenili rukomet i trebamo to opet, definitivno. To je cilj.