Da je Hrvatska nešto posebno u olimpijskom svijetu rukometa, imali smo se prilike podsjetiti prije neki dan na zagrebačkom Cvjetnom trgu i u Kinu Europa. Takva količina zlata na jednom mjestu na ovim prostorima već dugo nije viđena. Spojili su se München ‘72, Los Angeles ‘84, Atlanta ‘96. i Atena ‘04. Nitko to nema.
Ugodno je bilo vidjeti Cvebu Horvata, sjetiti se Vlade Stenzela, Rabana Pribanića, vidjeti Mirka Bašića, sjetiti se Zdravka Zovka i Pavla Jurine, pomalo sijede slavljenike 20. obljetnice iz Atlante, ništa manje “lude” nego prije 20 godina, pa Ivana Balića, Peru Metličića, danas smeđeg, a nekad crvenog vraga Vladu Šolu, najboljeg podmetača za “iznad svih Hrvatska” Vedrana Zrnića... koji su nam s Atenom svima ipak najbliži. To je slika za povijest, slika koja govori više od riječi, koja se teško ponavlja.
Možda bi u svim ovim diskusijama o curriculumima, kojima smo u posljednje vrijeme svjedoci, trebalo, u političkim prepucavanjima, ipak postaviti pitanje trebaju li djeca učiti na temelju provjerenih vrijednosti ili od onih koji bi to željeli biti, a ne ide im baš od ruke. Čisto na tragu riječi legendarnog Hrvoja Horvata, “to što ne znaju tko smo mi je lako, ali to što ne znaju djeca tko su Puc, Ćavar i ostali iz Atlante, jako je loše, ne samo za rukomet”. Loše je ne znati i tko je Cveba...
Amerikanci mogu, mi ne
Zašto tamo Bill Russell može predati Le Bronu Jamesu pehar, zašto svi Amerikanci znaju tko je Bill Russell, a u Hrvatskoj svi ne znaju tko je Horvat i tko su ljudi koji su nam donosili zlato, a ne mrlje prošlosti.
Takva sila vrijednosti stvara strahopoštovanje i upravo to je osjetio izbornik Željko Babić gledajući film o zlatnim iz Atlante. Želja je bio supertalentiran igrač, mogao je biti dio te generacije, ali koljena i još ponešto nisu dali. To ponešto što nekad nije prihvaćao, danas zna i zato je izbornik s povjerenjem onih koji su bili na olimpijskom tronu. A to je strašno odgovorna stvar jer ako se sjetimo Münchena, tamo je bio Vlado Stenzel, ako se sjetimo Atlante, tamo je bio Velimir Kljaić, a ako se sjetimo Atene, nezaobilazan je Lino Červar. To su rukometne institucije s pokrićem i biti na tom mjestu je čast, ali i golema odgovornost.
Samo pogled na četiri Igre na kojima je Hrvatska sudjelovala to potvrđuje. Uvijek, na svakima na kojima je bila (jedino u Sydneyu nije), bila je u polufinalu, osvojila je dva zlata i broncu i posebnost je Olimpizma, zajedno s Rusijom i Francuskom. U Riju će imati priliku u obračunu s Francuzima otići do trećeg zlata i postati najuspješnija reprezentacija u olimpijskoj povijesti svih vremena. To je strašan izazov. To nije samo obična medalja.
Ima toliko ljudi koji znaju kako se do izazova dolazi - i onih s klupe i onih s terena - i Babićeva je povlastica što je takvima okružen. No, u svemu tome mora ostati svoj. I svi njegovi prethodnici bili su originali, a ne kopije bilo koga i bilo čega.
Babić je drukčiji od svih po svjetonazoru, po stavovima, a očekujemo i po rukometu. Ako smo imali Vladu I. Hrvatskog, ako smo imali Velimira II. Hrvatskog i Linu III. Hrvatskog, vjerujemo da možemo sutra imati i Željka IV. Hrvatskog. Makar mu je ideja da nedjeljom ne treba igrati OK, nadajmo se ipak da će u nedjelju 21. kolovoza biti na finalu u Riju - prekovremeno.
Nema razloga za strah
Da je političar, bio bi ministar jer iz njegova kraja su ministri - svi. Nekad u obraćanju ima taj isključivi gard, što mu ne treba. No, nije ministar, nije ni svetac, nego trener koji u rukama ima Dream Team i koji u cijeloj priči, bez obzira na situaciju, ne smije pokazati ni trunku straha jer nema razloga, koji god sastav odabrao za Rio. Poljska i Herning pokazali su stav, ideju, a sve što dolazi, mora pokazati više. Tvrdoglavost s pokrićem će se uvijek vratiti dobrim.
Rio nije nikakav pritisak. Rio je želja, motiv, izazov jer pred Hrvatskom su godine, u kojima se silni trud prethodnika - koji Babić sad oblikuje u pobjedničku momčad - mora naplatiti. Rezultat nije jedini u toj priči za koji se rukomet bori, makar svi preferiramo zlato. Nešto mora ostati kao priča, a Željko IV. Hrvatski izabran je za to. Ne slučajno.