Slavi Lokomotiva s razlogom, slavi Podravka s razlogom, a ženski rukomet je u opasnoj “banani”, iz godine u godinu korak po korak sve niže i sve dalje od europskog vrha - s razlogom.
Nije baš neka reklama bilo finale Kupa, najblaže rečeno. Kriteriji su drastično pali i taj naslov Lokomotive u Challenge kupu malo je svjetlo u tami, u kojoj danas ženski rukomet funkcionira. Podravka, koja ne izgleda dobro, makar osvaja lako, tu Lokomotivu uredno praši u Hrvatskoj i izgleda kao da nema prave konkurencije. Tako da treba biti oprezan u procjenama.
A gdje je ženski rukomet u svemu tome? U Ligi prvakinja nas više nema, kada gledaš Györ i Vardar, to djeluje kao neki drugi sport, reprezentacija nije ni blizu Norveškoj, Rusiji, Nizozemskoj, Francuskoj... balansira na rubu vrlo duboke provalije ziheraški čuvajući poziciju, koja iz godinu u godinu sama po sebi slabi, isto kao i novac, ako ga pravilno ne investiraš.
Sutrašnjica nije nimalo svijetla. Borbe su oko pozicija, igračicama koje su potekle u HR-rukometu puno se stvari ne dopada, kao da su, europski gledano, postavile, kada je HR rukomet u pitanju, neki bitan kriterij. Klubovi nude rad, ali ne nude profile za budućnost, većina njih. Izgubila se disciplina, hijerarhija koja nas je nekad držala visoko, makar medalju nismo dostigli.
Malo je onih koji se stvarno žele pozabaviti tim problemom, a mladih ima, rukomet se igra, no, nema sustava koji bi sve to usmjerio u isti lijevak, koji završava uspjehom. Svake godine malo padnemo, kažemo da ne može više, a opet pokazuje se da može i tko zna gdje je padu kraj, može li to uopće netko presjeći, želi li... HRS recimo, ako već priča o moćnom gazdi nije ono što je nekad bila. Netko mora.
“Resetiralo” se i u prošlosti, a morat će opet jer kako god mala bila, Lokomotivina poruka vrijedi. A Podravki sve čestitke, najbolja je. To mora biti početak.