Sreća. Ne, nisu mu tek jednom znali reći “lako je tebi bilo kad si imao Balića, Metličića, Džombu, Lackovića...”, “imao si sreće”.
- Ništa, baš ništa trener ne može napraviti sam, bez igrača. Svaki moj igrač zaslužan je što smo vladali svijetom. Svaki. Ali govoriti mi o sreći... Da je lako u godinu i šest mjeseci postati olimpijski i svjetski pobjednik u kolektivnom sportu - a godinu i šest mjeseci prije toga ti su isti dečki bili zadnji na Europskom prvenstvu - pa to bi onda mogli svi. A to prije nas nije uspio nitko. Nitko! - otvorit će najtrofejniji hrvatski rukometni trener, Lino Červar, nastavak svoje životne priče i njezin najslavniji komad.
Komadići tih godina uspomenama su prošarali cijelu njegovu radnu prostoriju u umaškom domu. Vitrine pune medalja, zidovi puni fotografija, priznanja, čestitki i velikana, ali i ljudi iz naroda...
Samo je jedan zid ostao prazan. Zar se zato vratio na hrvatsku klupu? Popuniti i tu prazninu?
- Izazov mi je. A više od svega volim izazove. Štos mi je zeznuti najbolje, najbogatije. I kad svi misle da ne možeš, želim pokazati da se može. To je valjda onaj vrag malog mjesta. Jedna izreka kaže da je čovjek mlad dok prihvaća izazove. Ja prihvaćam ovaj izazov, ali ne kao prijetnju, nego kao odgovornost, kao ulaganje u sebe i u to da napravimo nešto dobro. Iako nema garancije...
Puk’o trener
Ima li onda većeg od povratka u hrvatsku reprezentaciju, s kojom je osvojio i svjetski naslov 2003. i olimpijski 2004. i dva svjetska srebra (2005. i 2009) i dva europska (2008. i 2010)? Ima li većega od povratka baš kada smo domaćini Europskog prvenstva? I pokušaja da doma ulovi jedino zlato koje mu nedostaje...
- Ne razmišljam o tome je li ovo veći izazov nego primjerice kad smo kod kuće 2009. igrali SP. Nije to ista priča niti su to isti igrači. Oni su dečki bili... - tražio je savršene riječi.
- Tu mi je generaciju sam Bog dao i jako sam mu zahvalan na tome. Ni ja ne bih bio ovo što jesam bez njih. Nijedan general nije ništa bez vojske. To je bila posebna generacija, generacija koja me razumjela u hipu. I ja njih. Jednostavno, bili smo - jedno. Bože, kako su bili jaki... Pa s njima mi je najteže bilo razgovarati o eventualnoj borbi za treće mjesto! A danas se hvalimo broncama, dižemo ljude u nebesa, dok oni moji nisu htjeli ni čuti za treće mjesto. Pa Balića i društvo nisam mogao uvjeriti da je i to važno, da je i to medalja. Uvijek su govorili “da, ali mi smo za finala”. Baš zbog tog njihova stava nikada nismo ni igrali za broncu.
Ali zato nakon Line, nakon što je otišao 2010. godine, više nikada nismo igrali finala.
- Kakve sam ja ludosti znao izvoditi samo da ih “probudim”. Sjećam se Europskog prvenstva u Norveškoj 2008. Idemo na Francuze u polufinalu, a ja imam osjećaj da ćemo izgubiti, slabiji smo, oni imaju više kvalitetnih igrača, dobar tretman i ja bez veze odlučim napraviti svađu. Imamo sastanak i ja se okomio na Nikšu Kaleba. Bez razloga. Cijelo vrijeme na njega i Balić skoči: “Lino, pa što ga cijelo vrijeme maltretiraš”, i ja prekinem sastanak, kažem da se ne osjećam sposobnim voditi ga do kraja. Kaže Balić, “puk’o trener” - kroz smijeh prepričava Červar.
Ti si kikiriki-igrač
- Sutradan mi Goluža, koji mi je bio pomoćnik, kaže da su do tri ujutro svi razgovarali, rekli da će se boriti, da mi zamjeraju, ali “što ćeš, puk’o trener”. Kad se samo sjetim kako su se borili u tom polufinalu... K’o lavovi!
I srušili Francusku s 24:23. Pa osvojili srebro nakon 20:24 s Danskom.
- Ivano Balić zaslužan je za puno naših pobjeda, on je toliko puno dao, ali ja sam trener koji hoće savršeno i da, nekada sam se koristio i prljavim trikovima samo da ga dodatno “probudim”. Na EP-u u Austriji 2010. u finalu vodimo protiv Francuza 12:9, Mirko je dobro branio, a Balić iza leđa doda pivotu loptu i oni kontra gol zabiju. I stavim ga na klupu i počnem čitati bukvicu: “Tko te ono gadno zaj****, netko te proglasio najboljim na svijetu, ali ti si kikiriki-igrač, ti ništa ne razumiješ, vodimo 12:9 i vi dopustite da vas okrenu!” Naravno da mi je odgovorio: “A kad sam ti nosio pobjede bio sam dobar, je li?” I neka mi je odgovorio jer naravno da nisam mislio to što sam rekao, samo sam ga htio razljutiti da to dobijemo. Ali tada nam se povrijedio i Tonči Valčić, pa je Lacković porezao ruku, za što sam ja bio kriv jer sam im dao da izađu van proslaviti rođendan, a on ujutro padne u nesvijest, izgubio je puno krvi... Ma, koliko je takvih priča bilo.
Očito mu one nedostaju, pa se odlučio vratiti po još?
- Ponavljam, volim izazove. A i nije isto voditi Metalurg ili Makedoniju, koliko mi je god bilo prekrasno s njima. Hrvatska je ipak Hrvatska.
O onim zlatnim pričama mogli bismo ne satima, nego mjesecima.
- Ne sramim se ja nijednog svog srebra. Ionako su nas prevarili za njih tri.
Tri su nas puta pokrali
Idemo redom.
Prvo?
- Ono na EP-u u Norveškoj 2008. kad sam išao na centar da poderem crveni karton španjolskim sucima. Zar to nije hrabrost? Nije mi bilo svejedno, ali nisam mogao podnijeti da nam to rade. Da, svi smo mi malo subjektivni, uvijek želiš pobijediti, htio bi da ti suđenje paše, ali da te baš toliko kradu, to ne možeš prihvatiti. Ja sam očekivao da će me žestoko kazniti kasnije, ali ništa. Bio sam pozvan na proslavu 50 godina rukometa u Europi i vidim predsjednika EHF-a Michaela Wiederera i pitam: “A kazna? Niste me kaznili”, a on kaže: “Pa Lino, nisu te baš previše krali, samo malo.”
Druga krađa?
- SP u Hrvatskoj. U finalu u Zagrebu u drugom poluvremenu Francuzi nisu imali niti jedno isključenje, a ubiše nas. Ne branim nas, imali smo svojih grešaka i ja sam možda pogriješio, dečki su bili izraubani dokraja, skroz potrošeni, ali... U siječnju mi je na SP-u u Francuskoj jedan važan čovjek iz IHF-a rekao: “Vidiš, Lino, ono u Hrvatskoj nije trebalo onako završiti.” Pa to svi znaju, samo nitko nije imao hrabrosti priznati.
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI