Idanas kada nam ne ide, svi se sjete Blaženka Lackovića. Ne zaboravljaju se zlatni dani tek tako. Lakoća kojom je letio i zabijao golove ostaje zapisana.
Posljednjih godina lomile su ga ozljede, prvo koljeno, pa Ahilova tetiva, pa prst, pa što još ne, ali ovaj 36-godišnjak se ne predaje i danas se ima pravo pohvaliti da igra rukomet na najvišoj mogućoj razini, u najvećem njemačkom klubu, da traje.
Nema minutažu i važnost kao nekad, ali je i te kako bitan koncepciji koja Kiel treba vratiti na stare staze. Dosta je mladih, nekad treba stati na loptu, a Lac je upravo taj.
Momčad za budućnost
Baš kao i neki dan protiv švicarskog Schaffhausena u Ligi prvaka kada je pokazao da ništa nije zaboravio. Zabio je tri komada, Kiel je pobijedio i drži se visoko. Neuništiva haubica iz Marofa je ponovo podmazana, a kada je još bliže njemu Duvnjak, onda taj tandem radi ekstra, kao nekad u Hamburgu, kada su osvajali naslov prvaka Europe, ili u reprezentaciji, koja je posebna epizoda njegove karijere - oko 200 nastupa, oko 600 golova, 10 medalja, 3 zlata (Portugal, Atena, Tunis)… Brojke, koje govore sve. Kako je Lacu trenutačno u Kielu?
- Odlično, najbitnije je da sam zdrav, da se dobro osjećam, da mislim da mogu i više nego što imam prilike, no, jako sam sretan što je tako.
Gislason škrtari minutama, no, Lacova glava je čista?
- Kiel je radio momčad za budućnost, proširio je kadar, doveo vrlo perspektivne mlade igrače koji u sljedeće tri godine trebaju vratiti klub na vrh. Ja sa 36 sigurno nisam igrač u kojeg će investirati minute kao u, recimo, sjajne Lukasa Nilssona i Nikolu Bilyka, a tu je i ozlijeđeni Christian Dissinger. Tu sam da im pomognem, to mi čini zadovoljstvo. Uskočim kada treba, protiv Schaffhausena je bilo OK, sretan sam što znam da je moglo biti i bolje i više, ali OK.
Liga prvaka je žestoka, ali ni Bundesliga nije ništa lakša. Kako se “stare kosti” nose s tim?
- Dobro, kada uđeš u ritam srijeda-subota, to je OK, nema problema, važno je da si zdrav. Liga je naporna, preklapa se s Ligom prvaka, koja nam je donijela skupinu koja je doista strašna...
Dug je put do klupe
Kakva je budućnost u Kielu?
- Imam ugovor do kraja sezone, imam mogućnost produljenja, ali još nisam odlučio. Igrat ću još sigurno dvije godine jer mislim da je to realno, jer sam u treningu, osjećam se dobro. Nije mi se bilo lako vraćati, ali bio sam uporan i ne želim odustati. Hoće li to biti u Kielu ili negdje drugdje, vidjet ćemo. Sigurno je samo da će biti.
I još je nešto sigurno.
- Da, kada završim karijeru, bit ću trener. Mislim da bih to bio dobar nastavak rukometne karijere. Upisao sam školu preko Njemačkog saveza, ima više razina, ja sam sada za B licencu, pa ide A, pa master, pa top klasa... Polako, usporedo s igranjem guram to jer ne želim da stanka nakon prestanka bude duga.
Dakle, imat ćemo još jednog kandidata...
- Ha, ha, polako, dug je put do toga, al’ nikad se ne zna.
Teško mu pada sve ovo oko reprezentacije?
- Nisam previše upućen što se tiče detalja, ali da je EP u Hrvatskoj sve bliže, to je činjenica i trebaju se odabrati ljudi i igrači za taj put, a onda taj put slijediti jer nema vremena za eksperimentiranje.
Konkretno. Uvijek je imao smisla za filozofiju, no, čini se da će kao trener malo drukčije razmišljati, što nas veseli. Možda će baš zbog toga baš jednoga dana biti dobar trener.
Da je u Riju bilo malo više takvih kao on nekad, teško da bi se dogodilo, ali…