Nikad ga nismo vidjeli da tako dugo šuti. Dva i pol mjeseca od Olimpijskih igara u Riju ni riječi, ni poruke na mobitel, on koji nikad ne bježi... Bit će da mu se skupilo. Nije nametljiv tip, ali je uvijek imao svoje ja i to ga je pretvorilo u ono zbog čega ga danas ljudi cijene i vole.
Ako nekome javnost nije zamjerila neuspjeh u Riju, onda je to svakako Pero Metličić. No, šutnja je rekla da se iza svega toga nešto ipak događa, da sve nije na mjestu, jer Perin fitilj, koliko god djeluje dug, i nije baš takav. I sam će reći, “sjećate se crvenog protiv Argentine, pa ono kad sam loptom trzao suca... Nije baš da sam neki cool tip, ali dobro, nekad moraš i to”.
Nikad ga dulje nismo ni čekali. Prvo nije bio za razgovor uopće, “što ću ja pričati”, onda je morao ići gledati video i raditi analizu, ali se nakon tri sata ipak pojavio u svom starom izdanju.
- Evo me, tu sam, živ sam.
Ljutito djeluje...
- Ma, nisam, sve je OK. To je gard - pojavio se osmijeh. Trenerski.
Zašto tako dugo šutnja nakon Rija?
- A što ću, nisam ja zanimljiv, a i nije vrijeme za pričat’ nego za raditi. Ozbiljno to mislim. Radi se...
I kako ide?
- Dobro. Još godinu dana pa će biti i trenerska diploma - nasmijao se.
Onda znači, bit će Pero bolji trener?
- A valjda, vidjet ćemo, meni je zasad OK, više mi odgovara raditi s mladima, a što će biti za godinu, dvije-tri tko zna. Polako, rekao sam da ne žurim i držim se toga. Zasad sam zadovoljan.
Iskreno, jeste li zadovoljni ulogom i načinom na koji to radite?
- Jesam, stvarno. Drago mi je što sam tu jer znam da imam dosta mogućnosti pomoći. To mi je uvijek i bila želja, zato sam i prihvatio sve ovo. Svjestan sam svojih prednosti, ali i stvari na kojima još trebam raditi. Moja je uloga takva. Daleko je od toga da sam miran, takav nisam nikad, dapače vrijem u sebi, ali moraš tako jer kada si miran, više i bolje vidiš definitivno, a to je u ključnim trenucima jako važno.
Temperament govori suprotno...
- Kad sam bio miran, bio sam najbolji, kad sam ludovao, nisam vidio ništa. Mislim da nikome neće donijeti dobro, meni najmanje, da krenem divljati. Osim toga, Željko je u većem stresu i ja sam taj koji mu treba pomoći da to pobijedi.
Javnost misli da premalo sudjelujete u vođenju momčadi?
- Izvan terena dosta razgovaramo o igračima, taktici, tu sam više uključen, ali možda bih mogao malo više i na utakmici, slažem se. Ali sve što se dogodilo, neću reći da je škola, ali mi je dalo na znanje da moram... Jedno je biti trener, drugo igrač. Bio sam na OI sa zlatom, bez poraza u Ateni, pa sam bio u Pekingu bez medalje, četvrti, ali sve to nije bilo toliko naporno kao ovo u Riju. Kao igrač dođeš, skineš se, odigraš utakmicu kako ti trener kaže. Ovdje je puno kompleksnije, zahtjevnije, praktički bez predaha satima i danima. To mi je bila sasvim nova stvar u cijeloj priči. Naporno, ali OK, to sam htio.
Da se vratimo na poljsku traumu...
- Možda smo mislili da će biti lako, a onda se okrenulo suprotno. Sve su to nijanse. Ali ne treba se sve to shvaćati tragično, a mi to uvijek tako radimo, pa kod nas nikad ništa ne valja...
A što je istina?
- Ima tu dosta novih igrača uz okosnicu koja je tu...
Da, ali novi su igrači stvar odluke stožera kojeg ste član, mogli ste sa starima...
- Je, tu je nastavak priče jer s druge strane mi smo Hrvatska, mi želimo uvijek biti najbolji. Mogli smo biti u polufinalu, pa četvrti. Isto bi bilo. Mogli smo biti i prvi. Gledajući da smo dobili prvog i drugog, to znači da smo tu, da možemo s njima. Ali treba svaku utakmicu biti 150 na sat, a Hrvatska nije sada na 150. I kad nije, ne možemo biti sigurni da ćemo dobiti bilo koga.
Na fotografiji: Ivica Maras, Petar Metličić i Željko Babić.
I zaključak o ključnom problemu...
- Možda u ovom trenutku nemamo toliko individualaca koji stvar mogu okrenuti na našu stranu. Imamo puno dobrih, imamo potencijalno dobrih i puno istih igrača, ali posebnih ne previše. Kada smo osvajali medalje, uvijek smo izvlačili utakmice na rutinu, iskustvo i individualnu kvalitetu. Sada nam je to problem.
Najveća naučena lekcija iz Rija?
- Da se znaš dignuti nakon teških trenutaka. Teško mi je palo, da se ne lažemo, ali možda ne i teže nego drugima. To ne mogu reći. Možda smo vrijedili više od toga...
Kako Pero Metličić diše s igračima? Kažete “mlad sam trener”, a niste voljeli podjele na mlade i stare igrače, nego na dobre i loše. Recimo, da postoje i dobri i loši treneri, a ne mladi ili stari...
- Da, zanimljivo pitanje i logika. Imam malo iskustva u svemu tome, nisam ni ja 1997. bio kao 2003... Trenutačno je tu puno igrača koji su igrali sa mnom. Neću reći da nema respekta, ali situacija je, da prostite, malo zaje... Oni me ne gledaju kao trenera, gledaju me kao igrača, kapetana, prijatelja. Pokušavaš to promijeniti, distancirati se, a oni to različito prihvaćaju, neki jako teško, neki lakše. To je mali problem. A s druge strane, mora se znati tko je glavni, ali ne mogu ja raditi protiv izbornika, nego mu dati savjet, ali sve to bez previše pameti i prema igračima isto. Ako previše pametuješ, postaješ dosadan.
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI