Snježana Petika postala je trenerica Podravke. Svakako presedan u Koprivnici, a je li i u hrvatskom rukometu, to ćemo tek vidjeti. Žene na klupama više nisu novost, novost je samo način na koje dobivaju povjerenje.
Obično je to u teškim situacijama kakva je danas u Koprivnici, ali ništa zato. Snježu to nikad nije mučilo. Nikad joj nitko nije ništa poklonio.
Ni kada je kao klinka iz Vinkovaca došla vlakom u Koprivnicu, ni kada je zbog zdravlja po mnogima morala odustati zbog jedne tanje noge, na kojoj je uvijek bila posebna čarapa, ni zbog činjenice da je mala Pavlović došla u Podravku kad je Bepo imao viziju što i kako napraviti. Viziju koja se u velikoj mjeri zbog Petike pretvorila u podravski sportski san 1996. godine osvajanjem naslova prvaka Europe. Broj 14 bi da je u Americi davno visio na stropu dvorane, bio Podravki suvenir kao i naiva, ali običaji se razlikuju.
Krasno je vidjeti da je Podravka svojoj legendi dala povjerenje, a još krasnije će biti vidjeti pravu podršku koju će joj pružiti da ponovo pokuša napraviti temelje za europske noge. Da ne vjeruje da to može, Snježa se nikad ne bi prihvatila tog posla. Jednostavno je takva. Kako je Petika gurala Podravku nekad, tako sada Podravka treba pogurati viziju jednog od najjačih karaktera u ženskom sportu koji sam ikada vidio.
Snježa nije fakin
Nije za nju bilo prepreka ni u čemu. Ni Anja Andersen, koja je bila bolja na papiru, ali ne na terenu, ni nepobjedivi Prokopov Hypo, koji je otimao sve, ali nju nije uspio, makar je nudio sve. Ni to Koprivnica nikad ne smije zaboraviti. Njoj je vrabac u ruci uvijek bio važniji od goluba, koji može biti i po..., oprostite.
Drago mi je bilo vidjeti da želi da Podravka igra kao Norveška, a sjetim se kako je Marit Breivik, koja je stvorila tu Norvešku koju znamo i danas, rekla da bi u svoj sastav uzela samo jednu igračicu od ostalih u svijetu - Petiku.
- Nikad bolje igračice “jedan na jedan” na svijetu nisam vidjela.
To je kompliment, samo takav...
Snježa nije fakin, ona se teško zna boriti s podmetanjima, smijuljenjima iza kojih se krije zavist i sličnim stvarima. Ona je jednostavna, direktna, sve će ti reći u facu, svidjelo se to kome ili ne. Kako će u novim okolnostima to funkcionirati, vidjet ćemo.
Ovo je puno teže nego kada je igrala, to sigurno. Zna biti i nesimpatična kad “poludi”. Vidim da je zbog sukoba interesa već počela “skrivati” kćer Tenu, a znam da je mala koja je na tatu visinom, talent koji se skrivati ne smije, koji se pokazati mora. Nikad Snježa nije išla tom linijom skrivanja, pa neka ne ide ni sada, jer to više onda nije ona. Ili jesi ili nisi, pa pusti malu da kaže sama kao ti nekad Bepi...
Nikad nije imala taj problem u životu. Znam da u mnogim domaćim curama poput Mrđen, Karlovčan, Jukić, Papac, Kapitanović vidi ono nešto, a u Vidak možda i nešto sebe iz onih mladih dana. Hoće li doprijeti do želja kao nekad, nije samo pitanje za nju. Nekad u Bepovu sustavu pravila su bila poštovana. To je bio ključ. Ako to uspije samo izazvati u pravom smjeru, da Pucar danas zna...
Samo ona nije plakala
Kakav je karakter? Sjetim se Bremena, polufinala Lige prvakinja. Walle sjajan, Njemice svjetske prvakinje, pojačane Anjom Andersen, koja je bila rukometni ženski Messi. Sjetim se da Podravka istrčava poluuplakana na teren. Nikom nije jasno što se događa, pa svi nakon utakmice pitaju trenera što se dogodilo, a Šojat veli po senjski “malo sam ih izvređal u svlačionici prije, til sam vidit’ kakvi su karakteri jer ovi ča plaču mi ne trebaju za mušku utakmicu”. I onda je dodao na to, “samo jedna mi je odgovorila, tako kako sam ja izvređal njih, i ona je mene, znaš to mi se jako dopalo, mala ima muda”. Ta jedna koju tada nije imenovao bila je Snježana Petika. Znam i koje su plakale, ali to neću reći. Osim, plaču i danas.
I da, Bremen je pao, a uskoro i Hypo. Pogledajte finale 1996. i vidjet ćete zašto. Tamo sve lijepo piše. Sveto pismo podravsko. Nisam promijenio mišljenje, makar se u ženski rukomet baš ne kužim... Ovo je bila iznimka. Zbog broja 14.