Didier Dinart u siječnju je postao svjetski prvak na klupi Francuske. Legendarni Nokauter s Guadalupea, koji je s Francuskom osvojio sedam igračkih zlata, koji je 379 puta nosio nacionalni dres, tim je dosegom srušio mnoge teorije u rukometu kad je struka u pitanju. Bez dana trenerskog iskustva u klubu, samo u mladim selekcijama, praktički izravno iz dresa u trenirku... Slučajno? Ne, to ne može biti slučajno.
Može li se to dogoditi kod nas? Ne može jer mi nemamo Dinarta, a srušili smo i sustav, koji je te stvari pokretao pa ćemo morati pokušati ponovo. Lino je krenuo sa Smajlagićem, pa s Golužom i Babićem, ali umjesto idealnog reda, nastao je nered zbog kojeg se danas vraćamo na početak. Smajlagić nije došao do šanse, Babić je Golužu prvo napustio, pa je onda Golužu zamijenio, a Metličića nismo promovirali u prirodnog nasljednika, niti Ivandiju, koji je uz Golužu bio u Kataru.
I što sad? Ponovo, nema druge.
Onesta sjedio i gledao
Zanimljivo, u Francuskoj, gdje se, kada je riječ o rukometu, do struke drži više nego i u jednoj drugoj zemlji na svijetu, gdje su prvoligaški treneri Akademija, nitko ni u jednom trenutku nije postavio pitanje zašto Dinart, a on je to opravdao na najbolji mogući način. Hrabro, beskompromisno, s karakterom, baš onako kako je i igrao nekad i zbog čega se možda sad još bolje vidi zašto je Francuska to što jest.
Nije bilo lako napraviti, biti drukčiji s nekim Dipandom, Remilijem, Gerardom, Fabregasom u glavnim rolama, u kojima dotad nisu bili. Uspio je, makar je Onesta prekrižio noge i gledao s tribine kao i u Brazilu, kao i u Kataru, gdje je Didi imao olimpijsku i svjetsku premijeru. No, nije se miješao Onesta...
Tko nama imponira kao Francuzima Dinart? Nitko. Zašto? Zato što svi misle da sve znaju, a najmanje oni koji su neke uspjehe godinama stvarali. Ti neki su u Francuskoj postavili Dinarta, a mogli su Antija i Canayera... To su, inače, treneri Nantesa i Montpelliera, neprijeporni autoriteti u Francuskoj. Slučajno...
Francuzi su već 2013, kad se oprostio u Zaragozi protiv Hrvatske, znali da je Dinart taj. I ako pogledate malo šire, Francuska je od 2014. do 2016. u mladim uzrastima osvojila četiri zlata i broncu.
A počeo je s njima slučajno baš Dinart, uz također legendarnog Erica Quentina 2014. u Poljskoj na Euru kadeta. Ta generacija osvojila je tri medalje u tri godine i sada mu dogodine dolazi u seniore.
Godinu nakon te Mađarske Dinart je prešao kod Claudea Oneste, Quentin je ostao, uključio Delattrea, Bourgeaisa, jer to se zove sustav, u kojem Quentina nitko nije spomenuo kao izbornika seniora, a imao je strašne argumente taj legendarni igrač, krilo za prvo zlato s Islanda ‘95. Nije mu žao.
No, da ne bude zabune, ne može to napraviti svatko, niti je Dinart primjer za kopiranje. On je samo poseban. Njegova karizma odbila je sve pritiske, a on je zadržao trud, kojim je gradio sve u životu, skromnost koja će u prvi plan uvijek gurnuti drugog, osmijeh začinjem oštrim pogledom, koji će uvijek reći “momčad mi ne dirajte”, elokventnost s dodatkom “odgovaram samo kad me pitaju” i imidž velikog frajera svjetske rukometne scene, na kojoj nastavlja žariti i paliti bez da upali TV i kaže, “evo to sam bio ja”.
Sparrow je mala beba
Što mislite bi li ga u ovom trenutku željeli u Barceloni, Parizu, Kielu, Veszpremu, na klupi neke jake selekcije kao što je Njemačka? A njemu je na pameti samo Francuska, čak i ako tu ne može zaraditi kao negdje drugdje. Ili možda ipak može...
Pirat s Kariba, za kojeg je i nepredvidljivi Jack Sparrow mala beba. Valjda to treba proći da bi se znalo. Dok nije znao da je tako dobar trener, napisao je uz novinarsku pomoć uspomene o karijeri u knjizi “Tajne prvaka”. A izgleda da je i spisateljska karijera pred njim.
Kad postoji red, sve je savršeno... Samo to nam treba jer đaci ne biraju profesore. Ključna rečenica za uspjeh. Pitajte “profesora” Dinarta. I Karabatić to zna. To je uspjeh!