Nenek k’o Nenek, uvijek isti, svoj. Uvijek tvrdoglav, nekad nagao, nekad na lošem putu, ali puno više puta na dobrom i uvijek zanimljiv sugovornik. Legenda hrvatskog rukometa koja bi vjerojatno voljela da ga zovu zločestim dečkom, ali on jednostavno to nije čak ni kada prijeđe granicu. Prije nekoliko ju je godina prešao, što je i sam priznao, pa nestao, ali rukomet je i dalje njegov život. Radi i ne smije ga se zaboraviti.
Uskoro će nam postati posebno zanimljiv jer ćemo na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj u siječnju igrati u skupini sa Saudijskom Arabijom, koju baš on vodi. I to već drugi put u karijeri, što je za arapske pojmove doista veliko priznanje. Živi u Dammamu, drugom po veličini gradu iza glavnog grada Riyadha u zemlji Meke i Medine, u srcu islamskog svijeta, u dijelu prema Bahreinu i Kataru u kojima je u ovom trenutku glavna osovina azijskog rukometa. I jako ga cijene i poštuju jer jednostavno to što radi - radi dobro.
Produžio do 2018, ali...
- Pet sam mjeseci godišnje u Arabiji. Radim što volim, poštuju me, imam vremena za sve. I nemam onaj veliki stres koji nosi europski rukomet. Bilo je ponuda, uvijek ih ima, posebno iz Njemačke gdje sam nekad igrao, ali kada sve zbrojiš i oduzmeš, važno je da si zadovoljan. Ako nije bitna razlika u lovi, a stres je na desetu, nemaš kaj misliti.
A on je zadovoljan...
- Da, jako, produžio sam ugovor do 2018, kada su Azijske igre, ali to ne znači previše jer pred nama je SP u Francuskoj, a ako ne prođemo skupinu, tko zna što će biti. Očekivanja su velika, nekad su možda malo nerealni u tome, ali teže biti bolji, teže napredovati, a ja činim ono što mogu, u granicama realnog. U arapskom svijetu stvari se mijenjaju preko noći. Ako se ne možeš s tim nositi, bolje je ne dolaziti.
I kakav je plan?
- Znam da ispred Njemačke i Hrvatske ne možemo biti, ali ćemo se s ostalima probati “pokefati”. E, sad, koliko je to realno, to ne znam. Protiv Čilea da, ali protiv Mađarske i Bjelorusije malo teže. Bumo vidli, kak se veli, kak će to ići.
Zanimljiva je reprezentacija Saudijska Arabija.
- Pa je jer, za razliku od ostalih selekcija u ovom dijelu svijeta, momčad je sastavljena isključivo od domaćih igrača. Najveći im je hendikep visina, nemam čovjeka preko 190 centimetara, osim vratara, što u današnjem rukometu može biti problem. Fali mi i ljevak na vanjskom. Tehnički su OK, dosta radimo izvan klupskih obveza, idemo na turnire, turneje, igramo. Znamo da ćemo obranu igrati dobro, kako treba, makar bih volio da smo malo viši, a ostalo ćemo kako bude moglo. Ne ovisi sve o nama.
Bio je u Saudijskoj Arabiji već...
- Da, vodio sam ih na SP-u u Španjolskoj, dobili smo Koreju u skupini 24:22, što je bilo puno, najviše dotad, no oni su mislili da mora biti više. Otišao sam, bili su tu jedan Danac, pa Jovica Cvetković, pa Dokić, nisu uspjeli. Iz političkih razloga nisu bili ni na SP-u u Kataru, koje smo izborili kao najbolja azijska selekcija na prethodnom SP-u. I zvali su me da se vratim, bili smo na Azijskom prvenstvu, izborili SP u Francuskoj, izbacili Iran koji je vodio Pipe Smajlagić, što je zbog sukoba šijita i sunita u te dvije zemlje izazvalo općenarodno veselje u Arabiji, ali više od polufinala nije išlo. Bahrein je bio domaćin, dobio nas je jedan razlike, oteli su nam 18 lopti - dokazano, “gurnuli” nas na Katar, umjesto da smo išli na Japan, i tu je sve bilo jasno. No, bili su zadovoljni, ali i svjesni svega.
Niste baš sretni otišli iz Hrvatske?
- Baš me briga, ne okrećem se za nekim stvarima. U rukometu sam, radim i OK. Fali li mi? Pa ne, stalno sam doma, imam puno vremena...
Skandinavci i Španjolci
Prati rukomet...
- Naravno, i to sve jer ovdje imam sve moguće programe. Kvaliteta je jako pala općenito u Europi, koja je nositelj svega, jer su glavne uloge preuzeli Španjolci i Skandinavci, a mi smo bili ti koji smo i njih i cijeli svijet učili igrati rukomet. To je glavni razlog da su se stvar počele izjednačavati. A to je tako jer mi pljujemo jedni po drugima da bismo se probili, dok oni jedan drugog štite i vuku za sobom.
I Hrvatska se u tu priču uklapa.
- Ne doslovno, ali ima problema jer se s klincima ganja rezultat, a ne gradi ih se igrački. Mi danas imamo krila koja ne znaju igrati obranu ili ne mogu igrati obranu osim na zadnjem, imamo pivote koji igraju u jednom pravcu, a to su osnove rukometa.
Pogled unazad kaže...
- Da smo morali s onom kvalitetom koju smo imali uzeti koje zlato više jer s ovom ćemo to teško. Mi razgovaramo o lošoj obrani, a obrana ne smije biti loša. Napad može imati loš dan, ali obrana ne. A mi smo protiv Poljske, koja se zaletava, koja ne zna igrati jedan na jedan, imali problem koji nismo mogli riješiti. I onda se čudimo kada dođe Narcisse ili Hansen koji znaju igrati i “jedan na jedan” i puknuti. A sve je počelo od trenutka kada smo počeli izmišljati obrane, neke bez kontakta, s bočnim kretanjima... A zašto kada su nas upravo obrane, i nekad u mojoj generaciji i u ovoj sada, dovukle do najvećih uspjeha. Previše je filozofiranja u tome. Ne gledam to kao jedan poraz, nego kao cjelokupni problem.
Jeste li u kontaktu s kim?
- Jesam, stalno, ali kažem - dobro mi je, zadovoljan sam, sretan, ne treba mi stres. Uživam.
Dobro znate izbornika Babića?
- Kak’ ne, pa i prethodni izbornik i on su k’o klinci u Zagrebu prošli kroz moje ruke. Kak’ ne bi znao...
Kako komentirate Rio?
- Naš je osnovni problem što glavne igrače previše trošimo na nebitnim utakmicama i onda kada dođu bitne oni to jednostavno ne mogu izdržati. Ja sam Balića čuvao, makar je mogao igrati dvojku jer je to radio odlično, jer sam ga želio dobiti za napad, jer sam u tome vidio našu prednost. Stavio bih ga na kraj, imao polukontru, imao dvije-tri ukradene lopte po utakmici, a Duvnjak igra prednjeg, pa napad, a to je teško. To teško radi i Karabatić, koji je u odnosu na njega konstitucija koja je to u stanju. E sad, jedan je problem u Kielu koji nema sustava, a drugi u pripremljenosti i očekivanjima. Možda je za OI bilo više vremena za planiranje, za ostalo ga nema. Mislim da bi Duvnjak s kraja bio bolji i time bismo riješili još jedan problem - danas su krajnji kepeci, pivoti se zbog toga postavljaju na njih i teško se braniti, a na takve kao Duvnjak ne bi se postavljali, dapače. No, to je samo moje mišljenje.