Umag, 260617.
Lino Cervar u svom domu. Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Foto: Goran Sebelic / CROPIX

'POLITIKA ME ISKORISTILA'

PRVI DIO VELIKOG INTERVJA LINE ČERVARA ZA SPORTSKE NOVOSTI 'Skup sam trener, ali Hrvatskoj sam dao popust i očekujem velik bonus za zlato'

AUTOR:
    • Sportske Novosti

  • OBJAVLJENO:
  • 16.07.2017. u 20:21

  • Veliki intervju najtrofejnijeg hrvatskog rukometnog trenera Line Červara, koji nam je otvorio vrata svog doma u Umagu, prisjetio se svog teškog životnog puta, svojih najvećih učitelja, igrača, najvećih uspjeha i poraza...

    Svako malo bi netko od pet unuka provirio kroz vrata djedova ureda.

    - Ovo je moje blago - predstavio nam je klince koji su tog dana bili posebno tihi jer je “dida imao goste”.

    - Volim kad su tu u dvorištu na bazenu.

    Iako su more i umaška marina doslovno preko puta prekrasne obiteljske kuće Line Červara, najtrofejnijeg hrvatskog rukometnog trenera, koji nam je na nekoliko sati ugodnog razgovora otvorio svoja vrata.

    - Ja im iz ureda pustim glazbu, radim i uživam u pogledu na njih. Obitelj je sve. Bez njih ne bih bio ovo što jesam. Bez njih bih bio ništa.

    Umag, 260617.
Lino Cervar u svom domu. Foto: Goran Sebelic / CROPIX
    Foto: Goran Sebelic / CROPIX
     

    Bez supruge Klaudije, koju je upoznao na plesu i koja je tu za njega već 42 godine. Bez kćerki Ranke i Ane. Bez unučadi.

    - Ranka je profesorica u Zagrebu, predaje u Cankarevoj, muž joj je doktor kemije. Ana je završila informatiku i odgojne znanosti, radi u Vukovaru, baš kao i njezin muž, koji je doktor vaskularne kirurgije. Ponosan sam, jako sam ponosan na to što su postigle u životu. I sve kroz skromnost i ponos.

    - Kaže jedna izreka, “čovjek je toliko velik koliko se može sagnuti i raditi s tuđom djecom”. Ja 43 godine radim i odgajam tuđu djecu. Često sam zbog tog poziva manje ljubio svoju djecu.

    Zamjeraju li mu?

    - Često im nije znalo biti drago, ali zajedno sa suprugom, uvijek su bili uz mene. Njima pripada moj uspjeh. Supruzi posebno. Bez nje ne bih ništa napravio. Za mene je obitelj kolijevka života i trebala bi biti pod zaštitom države. I ne bih se složio da je to staromodno. Ja sam jako moderan, pratim sve što se događa, volim izazove i danas sam gladan pobjeda. I bit ću trener sve dok budem gladan. A biti dobar čovjek, dobar roditelj nikada nije dovoljno. I odrastati u obitelji gdje je puno ljubavi, to je predivna stvar.

    Umag, 260617.
Lino Cervar u svom domu. Foto: Goran Sebelic / CROPIX
    Foto: Goran Sebelic / CROPIX
     

    Lino nije imao tu sreću. Odrastao je u siromašnoj obitelj, nije govorio do pete godine, a prve riječi izgovorio je od straha kad se izgubio u vinogradu.

    - Ostao sam bez roditelja sa 12 godina. Gladovao sam. Svaki dan se borio za život. Ali ne sramim se tih godina. One su od mene napravile borca kakav sam i danas. Ja sam čovjek iz periferije koji je bio samouk, koji nije imao vjetar u leđa, nitko me nije imao gurati, nisam imao zaštitara kao puno njih. Nisam imao oca da se bori za mene, niti majku. Umrli su kad sam bio mali. Tko je mene čuvao? Nitko. Ja sam čovjek s ulice. Ali ponosan čovjek, uzdignute glave.

    U prvih 20 godina trenerske karijere kaže, “nisam zaradio ni lipe”.

    - Ništa. Supruga, koja je frizerka, davala mi je novac kad god je zapelo u klubu. Ona je znala da je rukomet moj život i da imam velike snove.

    Zato je stala uz supruga kad je 1991. prvi put spakirao kofere i postao trener austrijskog Klagenfurta.

    - Dođem tamo, treniralo se samo jednom. Kažem, “premalo mi je to, hoću više treninga”. I šef kluba kaže, “dobit ćeš kadete pa radi s njima ako se hoćeš zezati s djecom”. Može. I kažem djeci, “ako me budete slušali, bit ćemo prvaci, ali u ne u kadetskoj, nego juniorskoj konkurenciji”. I mi senzacionalno prvaci, dođemo u Beč na dodjelu medalja, a ovih mojih nema. Imao sam jednog golmana, ukrao je policajcu motor, došla policija... Imao sam neke koji su radili probleme, gazda rekao da ih sve potjeram, ali ja sam uvijek branio mlade. I pazite koliko su oni bili proaktivni, na dodjelu medalja istrčali u zatvorskim dresovima - smije se Lino.

    Umag, 260617.
Lino Cervar u svom domu. Foto: Goran Sebelic / CROPIX
    Foto: Goran Sebelic / CROPIX
     

    - Puno djece sam skrenuo s pogrešnog puta i na to sam posebno ponosan. Kad sam 1994. preuzeo vođenje svih šest talijanskih selekcija, poslali su mi ovu sliku - pokazuje pobjedničko postolje sa svojim “zatvorenicima”.

    Nova slika i nova avantura, talijanska, potrajala je sedam godina. Uspješno? Zar s Linom može drukčije? Odveo ih je 1997. godina na njihovo prvo SP, pa godinu kasnije i na prvo EP... Koliko su ga poštovali, možda najbolje govori detalj da su njegov rukopis i prije nego je napisao knjigu “Moje viđenje rukometa” platili unaprijed 50.000 maraka.

    - Često znaju reći “Lino je skup”. Jesam, iznimno skup. Ali kad ja dajem svog sebe, od jutra do mraka, a onda dođe rezultat, hoću da mi se to vrednuje. Nisam lopov, ja radim, živim za to.

    Je li Hrvatskoj ipak spustio cijenu kada su ga u veljači ove godine poželjeli ponovo na hrvatskoj klupi?

    - Jesam. Ali do kada... - zagonetno se nasmijao.

    - Moraš se cijeniti. I ne mislim da je onaj postupak na brzinu kad se dala sportska naknada samo sportašima bio dobar. Nemam ništa protiv nje, ali gdje su u toj priči treneri? Šalješ poruku da trener olimpijskog ili svjetskog zlata nije bitan. Kao mi smo bitni, bicepsi, tricepsi, pusti taktiku, koja taktika... Zato smo izgubili puno trenera. Mi nemamo instituciju trenera. I ne, ne treba meni novac od te naknade, ima trenera kojima treba, ali zašto ne bih otišao u Nazorovu i svoju naknadu dao toj djeci da im pomogne dok sam živ?

    Za koji bi si rezultat dao bonus na Euru u Hrvatskoj?

    - Za zlato bih si dao veliku lovu. Velik bonus.

    A za medalju?

    - Dao bih si, ali ne puno.

    Znači, jako vjeruje u novi uspjeh?

    - Nikada ne štedim sebe, ali ni druge, neću foliranje, cijenim rad i rezultat i ne volim neradnike. Zato sam volio posao u Italiji, od totalnih anonimusa napravio sam ekipu koja je pružala strašne partije. Ali dobio sam tako i životnu priliku. Predsjednik Saveza rekao mi je, “spremni smo platiti ti bilo kojeg znanstvenika kojeg želiš da ti pomognu u radu”. I došao sam kod Carmela Bosca, i NBA je s njim surađivao, inače je stručnjak za eksplozivnu snagu. I pitam ga “biste li vi htjeli doći na naš trening?”, a on me prekine “koji sport, što je taj rukomet, donesite mi neku kasetu da vidim taj sport”. I donesem mu kasetu iz Bundeslige, a on se za dva dana javi i kaže “Lino, to je najbolji loptački sport koji sam vidio, to je bolje od košarke, veća je dinamika”. I kaže, doći će na tri dana priprema, a ostale dane bit će njegovi suradnici. Dođem šefu i kažem da traži puno, 150 milijuna lira, a on kaže “potpiši ugovor i idi u pravnu službu, sve ćemo riješiti”. Doveo je cijelu mašineriju sa sobom, a ja sam sve bilježio, postavljao pitanja, upijao, proučavao...

    Je li politika u životu pratila Linu u stopu ili je ipak on pratio nju?

    - Politika me iskoristila, ali ja sam iz inata htio pokazati da mi u sportu nismo bedasti.

    Zašto je uopće završio u politici, u HDZ-u, u saborskoj klupi? Nije mu žao?

    - Ne, bio sam jako hrabar, nisam bio klimavac. nego sam imao puno sudara. Imao sam fantastične odgovore i ovima u stranci, a najsretniji su što sam otišao jer nisam se dao. Nikad. I sretan sam što su me na crvenom tepihu pozdravljali svi. I jedni i drugi. Drago mi da sam bio predsjednik 8. izborne jedinice u uporištu SDP-a, IDS-a, HNS-a... i srušio sve moguće rekorde i postigao najveći rezultat od postojanja samostalne države Hrvatske. To je rekord koji nitko neće oboriti.

    Umag, 260617.
Lino Cervar u svom domu. Foto: Goran Sebelic / CROPIX
    Foto: Goran Sebelic / CROPIX
     

    Rukomet mu je u tome puno pomogao?

    - Vjerojatno jest, ali ne znam koliko. Dobio sam 51.000 glasova, a sad se dobije 30.000 maksimalno. Sto glasova mi je falilo za 4. zastupnika, što je senzacionalno. Bio sam šef današnjem ministru Cappelliju i Grabar-Kitarović mi je bila podređena.

    Kakva je aktualna predsjednica Hrvatske?

    - Zgodna - nasmijao se.

    - Slušala me. Bila je ambiciozna. Meni je pozitivna. Sjećam se svog oproštajnog govora na Zametu, ona je bila u prvom redu. rekao sam “vjerojatno moje mjesto nije ovdje, ovdje bi trebala biti jedna gospođa koja je među nama i koja ima ono što mi muškarci često puta nemamo”. Ja sam je reafirmirao u njenoj sredini i nije mi žao.

    CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI