Nije još u sebi posložio sve što mu se događalo posljednjih dana, a posebno ne detalje ludog slavlja u Makedoniji...
- Jedva sam nekako preživio - smije se Luka Cindrić, friški rukometni prvak Europe s Vardarom.
- Zapravo smo tek kad smo se vratili u Skoplje, tek kad smo vidjeli sve one ljude koji su nas dočekali, do kraja postali svjesni što smo napravili.
Autsajderi na vrhu Europe. Tako nekako se najkraće može opisati kako je doživljeno Vardarovo osvajanje trofeja nakon što su na Final Fouru prvo izbacili Barcelonu, a potom u finalu i najskuplju rukometnu momčad svijeta - PSG. Iako, nazvati Vardar autsajderom malo je pretjerano s obzirom na njihov ovogodišnji put do trofeja.
FOTOGRAFIJE USTUPIO - RADIO OGULIN
Pokazali smo karakter
Uostalom, skupinu ste završili na prvom mjestu ispred Kielca, Löwena, Szegeda, samim time preskočili osminu finala, u četvrtfinalu izbacili Flensburg...
- To nam je i trener govorio, ali vjerojatno su nas stavljali na četvrto mjesto zato što smo prvi put bili na Final Fouru, ostali su bili zvučnija imena od nas, ali mi smo imali svoj cilj.
Cilj koji je bio...
- Vratiti se iz Kölna s trofejom.
Vi se niste vratili s pojedinačnim naslovom najboljeg igrača završnice, ali po prikazanom i taj je trofej mogao u vašim rukama. Dvije vrhunske utakmice, izravno “presuđivanje”Barceloni u polufinalu, potom sjajno finale.
- Zadovoljan sam, zapravo presretan igrom sam iako uvijek može boje. No, najviše sam zadovoljan kako smo odigrali kao momčad, mislim da smo baš pokazali karakter.
Vrlo brzo u razgovoru s njim shvatite koliko on vjeruje u sebe i ono što radi, ali Luka Cindrić vas kupi načinom na koji govori o suigračima, o trenerima, o ljudima koji su mu pomogli da bude to što je danas. Nema počinjanja i završavanja rečenica s “ja” i “samo ja”. A mogao bi, i ne bismo mu imali pravo zamjeriti jer malo tko je vjerovao da Luka Cindrić može izrasti u igrača koji odlučuje u čije će ruke naslov prvaka Europe.
Mnogi su smatrali da ima veliki minus - visinu. To što se nije protegnuo do 190 ili 195 cm, bio je uteg koji je stalno vukao za sobom.
Za vjerovati je da ga je nakon prošle nedjelje, kad je u Kölnu podignuo trofej namijenjen prvaku Europe, napokon odbacio i da centimetri više nikad neće biti alibi onima koji zapravo ne vide ono što je bitnije od njih. Način na koji igra. I što može napraviti na terenu. Sa svoja 182 centimetra.
- Istina je da me ta priča stalno pratila i uvijek sam bio zapostavljen zbog nje.
Je li vas nekad i pokolebala?
- Ne. Nikad nisam imao dvojbe oko toga, takve priče samo su mi davale još veći poticaj za trening da i sam sebi i svima drugima dokažem da mogu biti najbolji. Ja mislim da je u sportu, a pogotovo u rukometu gdje moraš odlučivati u sekundama, najbitnije donijeti pravu odluku u pravo vrijeme. Nisu centimetri najvažniji, nego glava.
Imao je sreću da je uz sebe imao i osobu koja mu je rano usadila da visina definitivno nije presudna.
- Tata mi je bio najveća podrška, uvijek je bio uz mene, za sve.
Tata je rukometni trener u Ogulinu otkud je krenula priča “malog Cindrića”.
- Puno smo trenirali i nas dvojica sami, sate i sate smo znali provesti u dvorani.
Ali naravno da su ga treneri u početku stavljali na krilo, ili barem pokušali...
- Jesu, ali bilo je to jako kratko i brzo su me stavili na srednjeg vanjskog.
A što su drugo mogli kad ste im ionako “bježali” na sve druge pozicije...
- Ha, ha, pa kad mi je bilo dosadno na krilu.
Prvi golovi nogom
Doduše, prve golove nije uopće zabijao rukom, nego nogom. I išlo mu je to tako dobro da je kao kadet dobio poziv zagrebačkog Dinama. Ali poziv je odbijen, zašto?
- Imali smo obiteljsko vijećanje, roditelji su bili protiv mog odlaska u Zagreb jer sam još bio nezreo, premlad sa 14 godina. Doduše, prepustili su meni konačnu odluku.
Umjesto u Dinamu, nastavio je igrati nogomet u Karlovcu, ali nije potrajalo jer se klub raspao i tu na scenu definitivno stupa rukomet. Nije on skroz napustio ni nogomet, neko vrijeme je paralelno gurao i jedno i drugo, igrao je i četvrtfinale Kutije šibica jednu godinu, ali malo po malo manja lopta, koja se lijepi za prste, postala je os oko kojeg se vrti njegov život.
Počeo je u svom Ogulinu, pa otišao u Senj i preko Karlovca završio u Skoplju, prvo u Metalurgu pa u Vardaru. I kad danas govori o svakoj stepenici koji je prošao, prvo će spomenuti trenere. A to će puno reći i o njemu kao osobi, a ne samo rukometašu.
Mi smo spomenuli Dinka Đankovića, trenera koji ga je vodio u Karlovcu, u kojem je bio najbolji strijelac hrvatske Premijer lige u sezoni 2012/13. i najbolji strijelac i asistent polusezone 2013/14. ali on nas je prekinuo da bi spomenuo...
- U Senju me dvije godine trenirao Čupić, Ivanov brat, a igrali smo Prvu B ligu.
Karlovac je bio stepenica više, a Đanković trener koji je prepoznao što može “mali” Ogulinac.
- Đanković je stvarno vrhunski trener, na žalost, u ovom je sportu teško uspjeti. On vrijedi puno više od razine na kojoj je dosad radio i ja se nadam, zbilja se nadam, da će doći njegovo vrijeme. I Mandalinić, i Obranović, i Borozan, s kojima je isto radio kao i sa mnom, imaju za njega samo riječi hvale.
Na neki način su bile to ključne godine...
- Da, mi smo svi bili zapravo još klinci kad smo došli kod njega. On je rukometni fanatik. Kad sjedneš s njim, samo je rukomet tema, totalno je u tome, ali i sa svojim pričama nas je uvukao još više u sve to.
A onda je u siječnju 2014. došao poziv Line Červara, kojem se u Metalurgu ozlijedio igrač. Danas ide priča da je “Červar izmislio Cindrića, kojeg nije bilo nigdje”, što baš ne stoji kad se uzme u obzir ona sezona i pol u Karlovcu, ali apsolutno stoji da je Červar iz Makedonije vidio ono što nisu neki drugi kojima je “klinac” bio ispred nosa.
- Lino mi je dao priliku, koju sam iskoristio i na tome sam mu zahvalan. On je veliki trener, a posebno je sjajan kao psiholog, zna naučiti i kako se treba ponašati u igri, bezbroj detalja koji zapravo vode do rezultata. Puno smo i razgovarali, zbog njega sam počeo drukčije shvaćati rukomet.
Većina talentiranih igrača završi u Zagrebu, zašto vi niste?
- Zato što od Zagreba nikad nisam dobio ponudu - odgovorio je jednostavno.