HRVATSKA - SAD (18.50 SATI)
HRVATSKA: Bijač, Sukno, Bušlje, Garcia, Šetka, Joković, Lončar.
Klupa: Macan, Fatović, Vukičević, Buljubašić, Krapić, Marcelić
SAD: Baron, Cupido, Roelse, Bowen, Hooper, Dunstan, Hallock.
Klupa: Carniglia, Obert, Vavic, Ramirez, Irwing, Holland.
------------------------------------------------------------------------
Ovo je peta godina izborničkog mandata Ivici Tucku. Budimpešta mu je, pak, treće svjetsko prvenstvo nakon Barcelone 2013. i Kazanja 2015. Kolekcija medalja dojmljiva, iako mu neke okolnosti sasvim sigurno i nisu išle na ruku. Činjenica je da je preuzeo momčad s jasno izgrađenim pobjedničkim mentalitetom, ali je jednako tako činjenica da je morao graditi puno toga novog.
Uvijek isti pritisak
Logično jer momčad se mijenja, neki velikani su sišli s reprezentativne scene pa tako nije nikad mogao raditi s Vićanom, Hinićem i Baračem, vrlo kratko s Boškovićem i Burićem, pa je ostao i bez Dobuda, među Barakudama nema više Obradovića, Pavića... To je cijela jedna postava. Znamo da je uoči SP-a u Barceloni, htio ne htio, imao velik pritisak. Medija, navijača, čak i dijela struke. Pod povećalom se gledao svaki njegov potez, uspoređivalo ga se s velikim prethodnikom Rudićem.
Je li sada isti pritisak ili je s godinama, iskustvom manji?
- Pritisak je uvijek isti. Pritisak i vlastitih očekivanja, uostalom - odmah će Ivica Tucak, izbornik Barakuda.
- S iskustvom možda samo malo bolje brodiš kroz taj pritisak, možda ga samo malo lakše primaš na pleća. Makar, pritisak bih ja nazvao pozitivnom nervozom koju nosi jedno veliko natjecanje. Osjećaj je uvijek isti. Odgovornosti prije svega. Ne bi ni bilo dobro da je drukčije.
Koliko je Hrvatska iz Budimpešte drukčija, ako jeset, drukčija (igrom, stilom, kompozicijski) od one s OI u Riju?
- Drukčija je utoliko što na beku nemamo Burića već Buljubašića, koji je i inače s nama i oko kojeg sam inače dvojio do posljednjeg trenutka slaganja postave za Rio. Nema nam kapetana, čovjeka oko kojeg se mnogo toga slagalo, vratara Pavića, ali tu je mladi Marcelić, koji je pokazao da smo u njemu dobili jednog vrhunskog, novog vratara. Nemojmo zaboraviti da lijevo nemamo Luku Bukića, koji je četiri i pol godine bio standardni član naše reprezentacije. Konačno i da nismo imali na pripremama Sandra Sukna. Ne na način na koji smo ga naviknuli imati. Njegovom povratkom, lijeva strana je sada ipak “zakrpana”. Na desnoj strani je izmjena jer više nema Petkovića i tu će morati neki igrači s lijeve strane pomoći. Sustav je ostao isti, ali smo u nekim dijelovima igre malo brži. Ono na čemu inzistiram s ovom reprezentacijom je naglašena aktivnost u napadu. Naime, mi smo u prijašnjem ciklusu imali vanjske igrače koji su bili robusniji, fizički jači. Mislim tu na Obradovića i Muslima. Ovo je drukčiji tip igrača, dosta brži, eksplozivniji i na tomu moramo temeljiti igru. To su dvije ključne stvari koje govorim igračima - aktivnost i agresivnost. Agresivnost čak na granici isključenja. Moramo imati i aktivnost, kretanje prema lopti, prema praznom prostoru.
Mentalna snaga
Prije koji dan, bivši kapetan Josip Pavić za SN je izjavio da mu se čini da smo u obrani, u načinu i brzini prelaska iz presinga u zonu, najjači na svijetu.
- Na tome je bio naglasak u pripremama. Pokušavamo ne dopustiti suparniku “disati”. Usuđujem se reći da je naša branička linija jedna od najjačih na svijetu. To uz vratare nam daje prvi štit obrane. Na to se nadovezuje agresija u presingu, a onda naravno da se moramo vratiti u zonu. No, ta zonska obrana ne smije nipošto biti pasivno branjenje prostora. Stalno pokret, stalno pokret. Postigli smo određenu automatizaciju igre i više nam se ne smiju događati neke “rupe” u igri.
Baš nam se to događalo u pripremama...
- Je, dogodilo se u generalci protiv Italije u Siracusi. Mi si ne smijemo dopustiti da vanjski čimbenici remete našu igru, to nam samo može biti motiv više. To je, dakle, ta još jedna sitnica na kojoj moramo poraditi, maksimalna koncentracija do posljednje sekunde. Nije to jednostavno, ali tome stremimo.
Svi će u Budimpešti stremiti skinuti Srbiju s trona, na kojem je više od tri godine. Što to oni rade drukčije da su toliko nadmoćni ostatku svijeta?
- Sigurno da su mentalno jaki. Na njih ne utječu ni suci, ni bura, ni kiša, oni igraju svoju igru. To je upravo ovo što sam malo prije pričao i što želim stvoriti kod nas. Iznimno su jaki “na nogama”, vrlo pokretljivi u obrani. Pozicijski napad i igrač više im djeluju vrlo jednostavno, a učinkovito. To i jest smisao sporta. Naša želja jest da ih skinemo i to nije neka nemoguća misija, samo će trebati neke stvari u našoj igri promijeniti. Pogotovo u odnosu na igru prema Mandiću i Filipoviću. Čujte, kada izgubite od istog suparnika 2-3 puta za redom, uvjerljivo, onda je jasno da se nešto mora mijenjati. Dođe li do te utakmice, sigurno ćemo nešto promijeniti.