U ovo vrijeme, dok Svjetska skijaška federacija (FIS) već tradicionalno pregledava sljemensku stazu, on obično nije u svom gradu. Ne na svom brdu, koje je u ovo vrijeme idealno zeleno i toplo. On u ovo vrijeme najčešće “pobjegne” na hladnija, bijela brda. No, ovaj put Ivica Kostelić je još uvijek doma.
- Zbog privatnih obaveza, zbog skore prinove u obitelji, koju iščekujemo praktički svaki dan, našao sam se ovdje.
Hrvatska je moćna izvan parketa. Osim što su u delegaciji dva proslavljena košarkaša Dino Rađa i Stojko Vranković, Hrvatskoj je potporu u Torinu došla dati i Najveća.
Janica Kostelić, doministrica u tehničkoj vladi, no, zaboravite priče o političkom angažmanu, ona je ovdje jer vjeruje u sport i jer je sportašica.
I zna koliko je teško biti u lovu na cilj, na sportski cilj.
U Torinu je ona zaokružila priču, spojila je dvoje Igre s medaljama, pa nakon booma u Salt Lake Cityju s tri zlata i srebrom, u Torinu je dobila zauvijek još jedno zlato i srebro. I mogla je u mirovinu. Doduše, ne u Torinu, ovdje su joj prije deset godina samo uručivali medalje, osvojila je ona te dva odličja u sat i pol vremena udaljenom Sestriereu.
- Nije važna moja pozicija, ja sam uvijek tu za podržati sportaše. Bila mi je osobna želja doći ovdje jer smatram vrlo važnim biti uz sportaše, barem kao moralna podrška kad još nisu osigurali put na Igre. Neće ih to spasiti, ali moja je dužnost da pokušam njima pridonijeti na važnosti.
I kakva je reakcija košarkaša?
- To su ozbiljne stvari i svatko ima svoju koncentraciju i to ne treba narušavati. Oni znaju da sam ovdje, ali svaki od njih ima svoj sustav funkcioniranja na natjecanju, nadam se da im je drago što sam ovdje. Ništa drugo.
Kako je doživjela uvodni poraz od Italije?
- Kao laik, kao netko tko jako dugo nije igrao košarku, reći da je sreća jako važan faktor. Sreću treba i isprovicirati, ali s domaćinom je jako teško igrati. Njih nosi publika, pa se propusti jedan napad i izgubi se koncept, stvari krenu u krivo, pojavi se i sudac, puno je tu detalja. No, nije ništa gotovo. Po meni, dečki nisu loše odigrali, dosta je to dobro složeno, ali na koncu smo izgubili tempo. Bit će bolje.
Janica odlazi iz Torina...
- Ali se nadam da ću se vratiti.
U subotu. Kad se definitivno vade vize Rio...
U Tomislavovu domu na vrhu Sljemena, s vodećim ljudima svjetskog skijanja.
- Čak mi je i drago što sam mogao sudjelovati u inspekciji staze. Da vidim i taj dio organizacije sljemenske utrke. Sljedeće Sljeme bit će vjerojatno jedna od mojih posljednjih utrka na Sljemenu. I niš’, drago mi je što ću imati priliku pozdraviti se sa Sljemenom na pravi način - nekako će sjetno.
- Nisam nikad uspio pobijediti ovdje. Bio sam četiri puta na postolju, ali znate, možda je to dobro.
Koljeno za civilni život
To što nije pobijedio.
- Možda je dobro da takav cilj ostane za neku buduću generaciju skijaša. Da i njima Sljeme bude velika motivacija kao jedina domaća utrka. Motivacija kakva je bila i Janici i meni. I Janica i ja smo bili jako blizu pobjede, ali svi znamo da nije lako pobijediti pred domaćom publikom. Ipak, to što sam četiri puta bio blizu, na postolju, dokaz je da smo se oboje svojski trudili. Sljeme je za nas uvijek bio poseban motiv, domaća tekma, jedna jedina. Osim toga, ono ima veću važnost za hrvatske skijaše nego što bi to možda imale domaće utrke nekih drugih zemalja. U Hrvatskoj je Sljeme jedno od rijetkih skijališta koje je odgojilo generacije skijaša i prije nas. Na kojem smo i mi proveli veliki dio svog djetinjstva, a i danas tu puno treniramo.
A baš ovih dana kondicija mu je doručak, ručak i večera. I sam će reći “blok ljetnih priprema je najteži dio”. Pa kak’ je onda? Kak’ ide sa 36,5 na leđima?
- Kak’ sam? K’o stari taksi na praksi! - veselo će.
Ove godine malo drukčije ulazi u pripreme za novu sezonu.
- Posljednji put sam bez ljetnog skijanja bio 2008. Čudno? Ma, i nije. Mislim da i ljeto u kojem imaš veliki blok kondicijske pripreme nije izgubljeno vrijeme jer kondicija je vrlo važna.
U kakvom je stanju tijelo?
- Nije kao sa 18 godina, ali je OK - opet će se nasmijati Ivica.
- Dobro je. Ne žalim se. Ma, znaš kaj? Blok ljetnih priprema je najteži dio zbog toga što poslije odmora opet moraš ući u trening, sve te boli... Nije lako, ali tak’ je to u bilo kojem sportu.
I tako će trajati do kraja kolovoza kad će otići na snijeg.
- Standardno, idemo na Zermatt. Ma, glavni razlog zašto smo se odlučili za ovakav koncept priprema je da poštedim koljeno. Da se pokušam što bolje regenerirati kroz tri ljetna mjeseca. Ja sam imao mjesec dana potpunog odmora i prije tjedan dana sam počeo.
Kako je koljeno?
- Za civilni život - odlično! - kroz smijeh će.
- Nema nikakvih posebnih problema s njime. Ono se javlja u ekstremnijim naporima i na žalost na skijama - uvijek. To je ozljeda, odnosno serija ozljeda koja se dogodila na skijama i posljedice se najviše osjete na skijama.
Što zbog svega toga nabrojenoga onda možemo očekivati od Ivice u sezoni koja je pred njim?
- Skijat ću slično kao i posljednje sezone. Slalom i kombinaciju svakako, veleslalom više neću voziti... Ma, mi imamo sada situaciju u reprezentaciji... - promijenio je ton.
- Na žalost, naša kvota je jedan. Isto imaju Zimbabve ili Ruanda. To je fenomen. I pitanje za FIS kako je moguće da jedna zemlja koja ima osvajače Svjetskog kupa, koja ima olimpijske medalje, ima istu kvotu kao Eritreja?! - ogorčeno će Ivica.
- Eto, mi imamo kvotu 1 za slalom, a imamo puno pretendenata na to mjesto. I svi su u izvrsnoj formi. Krajem prošle sezone to su svi dokazali. Vidović, Zubčić, Rodeš, Kolega... Neće biti lako izboriti se za tu kvotu. Ali nadam se da će onaj koji bude nastupao u tim prvim slalomima, uspjeti izboriti dodatnu kvotu za još nekoga.
Nakon svega što je napravio za naše skijanje, on ipak ne želi nikakav kredit.
- Ne želim da mi se gleda kroz prste! - odlučno će.
- Niti mislim da bi to itko i napravio u našem savezu. Mislim da se to ne bi smjelo raditi. Ovi naši dečki dolaze pred vrata Svjetskog kupa i tu nema nikakve dvojbe. Oni moraju voziti. Mora voziti onaj koji ima najveće šanse da otvori tu drugu kvotu. A generacija koja dolazi je vrlo dobra. Neću reći čak i obećavajuća, nego ona je već tu. Imamo dva dečka koji su osvojili medalje na juniorskom SP-u, imamo još neke mlađe momke koji su vrlo brzi. Trebamo im samo poželjeti da ih zaobiđu ozljede i mislim da se imamo čemu veseliti u budućnosti.
Veselim se prinovi
Kakva će po Ivici generalno izgledati skijaška scena u sezoni pred nama?
- Svjetski kup, barem što se tiče tehničkih disciplina je jako star. Dogodit će se smjena generacija, ako ne ove godine, onda... Mislim da generalno svi još možda čekaju Zimske olimpijske igre u Pyeongchangu 2018. Oni se nadaju kvalifikacijama za te Igre i možda nekom rezultatu. Prema tome, možda zato i ovi stariji ostaju u SK, ali će se poslije toga neminovno dogoditi odlazak tih ljudi. Trenutačno posebno u slalomu ima jako puno ljudi preko 30 godina. Među prvih 30, koji uslijed loše politike FIS-a ne dobivaju mlađe nasljednike te će se u toj smjeni generacija dogoditi to da će mjesta koja će napustiti ti 30-godišnjaci neminovno biti popunjena skijašima lošije kvalitete. Koji ih nisu uspjeli pobijediti tijekom njihova angažmana u SK. I to je tak’ - slegnuo je ramenima.
- Ako gledate vremena kada sam se ja probijao u SK, bilo je mnogo mladih sportaša oko mog godišta, pa čak i u grupi 15, a u 30 još i više njih. To je šteta. Ali ovi kvalitetni će sigurno ostati naprijed. Kristoffersen, Hirscher... Ali doći će jako puno mladih.
Kaže “neki veterani će ostati zbog Pyeongchanga”. Jesu li i Ivici još jedne Igre u glavi?
- Definitivno. ZOI su relativno blizu, nisu daleko. I ne treba napustiti nadu. Vidjet ćemo kak’ će koljeno biti. Dosta je na granici, ali ako će ikako biti moguće, ja bih probao voziti do Pyeongchanga!
A do tada...
- Nadam se da bih sezonu mogao otvoriti u Leviju. Ako budem dobar...
U međuvremenu će se truditi biti dobar tata novom članu obitelji.
- Nestrpljivi smo svi. Ali, srećom, supruga je odlično.
Kako na prinovu gleda “stariji brat”, jednoipolgodišnji Ivan?
- Još nije svjestan kaj mu se sprema. Pričamo mu stalno, ali ne kuži kaj će se dogoditi - smije se Ivica.
- Bit će to novo zanimljivo iskustvo. Za sve nas doma. Veselim se jako.
Povijest me veseli, želio bih i na postdiplomski
Skijanje nikad nije bilo jedino što je zanimalo Ivicu Kostelića. Uz obitelj, obrazovanje je uvijek bila njemu posebno draga tema.
- Uvijek sam mislio da čovjek treba koristiti sve one mogućnosti koje mu se pružaju. Na vama je da otkrijete možete li to iskoristiti na svoju i dobrobit ljudi oko sebe. Čovjek nije samo fizičko biće, nego i duhovno i intelektualno, a mene je uvijek zanimala povijest. Taj izvanredni studij povijesti bio je moj izbor. Konačno sam mogao učiti isključivo ono što me stvarno zanima. I naravno, takav izvanredni studij bio je moguć uz skijanje. Ja vjerojatno... ma, sigurno, ne bih mogao studirati neki studij koji zahtijeva veću vezanost uz samo studiranje, ali ovdje sam mogao gurati i vrhunsko skijanje i studiranje. A to je zasluga dobro organiziranog studija. Meni je studiranje donijelo mnogo veselja, upoznao sam mnoge zanimljive ljude i puno sam naučio. I ponavljam, najviše me veselilo to što sam konačno učio ono što me zanimalo.
U kojoj fazi je njegovo obrazovanje trenutačno?
- Pri kraju sam. I moguće je da ću ići i na postdiplomski studij. Vidjet ću. U svakom slučaju, povijest i dalje ima moju pažnju.
Hoće li Ivica jednog dana biti povjesničar ili ostati uz skijanje?
- Ne znam. Znate, biti dobar povjesničar mislim da zahtijeva jednaku razinu posvećenosti kao i biti vrhunski sportaš. A teško je biti vrhunski i u jednom i u drugom. Hoću li imati vremena i volje da postanem vrhunski povjesničar, to ne znam, imam i neke druge interese, ali sigurno je da ću se rado baviti poviješću.
Gotovo svake godine zada si neku zanimljivu “fakultativnu nastavu” za odmor. Ovaj put avantura je bila islandska - TransIceland 2016.
- Bilo je odlično - dječački će oduševljeno nakon što je u travnju s Mihom Podgornikom u 15 dana prešao na nogama 497 kilometara.
- Imali smo puno sreće.
Koja je sljedeća avantura?
- Ne znam još. Bit će nešto sigurno. Još smišljam.
Luđe od ovoga?
- Nije to niš’ ludo. Samo je pitanje koje su distance. I koliko je visoka ljestvica koju si postaviš. A ja si volim zadati ozbiljnije izazove...